Posljednja minuta

Nova stranica

Evo, već je nedelja, osjećam se bolje.
Nakon moje jutarnje rutine, sve mi se čini praktičnijim i boljim. Glavobolja je nestala, grlo me ne boli, krajnici su u normalnom stanju, mogu se kretati.
Sve mi se počelo činiti da sam sanjala predhodna tri dana. Kao da se svijet okrenuo za tri dana, kao da su se pojavili novi ljudi pored mene.
Imala sam dovoljno energije da se pripremim i odem na trening.
Shvatila sam ako odem da mi se stanje moze pogorsati, ali nisam obraćala pažnju više na zdravlje iako je ovo bio glavni period da li ću ozdrviti.
Spremila sam se i otišla, bio je to obični trening, trčanje.
Trčala sam na 400m umorila sam se i shvatila da je bilo previše. Otišla sam kući, istuširala se i pročitala obavjesti na telefonu i krenula da učim, no najednom mi zazvoni telefon.
Bila je to moja mama, koja je otišla u posjetu kod majke i tamo je zatekla svoju rodicu koja joj je ispričala šokantne vijesti, te su me odmah i mene obavjestili. Pričala sam malo s mamom i ona mi je prebacila telefonsku slušalicu na njenju rodicu koja mi je rekla: '' Ćao, Darija. Ja sam Senajda i ja dam dijete koje je odrastlo bez mobitela i interneta, koja ide od 20km pješice na fakultet, samo sam ti htijela da ti kazem da uzivaš u zivotu.''
Meni su sam suze išle niz obraze, koji su bili jako crveni.
Mislila sam dugo vremena kako da pomognem toj curi, kako da joj pružim priliku da se sretne sa telefonom i internetom.
Te sam došla na ideju.
Pokrenuću akciju prikupljanja odjeće i novca.
Odjeću ću joj pokloniti, a novac sto skupim kupiću telefon i prikopčati joj internet, te ću je smjestiti u naš stan u  Bihaću, koji je blizu fakulteta.
Podijelila sam ovo sa svojim školskim prijateljima.
Međutim niko nije zaintersiran pa se ja bacam sama u posao.
Već mi ide.
Sutra je ponedeljak, novi radni dan, nova nada, novi uspijeh, sutra mi se okreće nova stranica zivota.
Nova nada.