My Alpha (Bijeli očnjak 2 )

Chapter 19

Šokira me Lukin i Elsin bjesni pogled,dok je Luka stajao na onoj vućici,alfi koja mi je život uništila ne jedamput nego dvaput i režao na nju,Elsa je samo bila bjesna dok je David naspram svih njih bio smiren i držao našeg sina u rukama,pogledao sam u Leah koja se lagano počela tresti,pogledao sam nju -Ubit cu te kunem ti se cim se pobrinem za ostalo imaš moju riječ!- povisio sam ton glasa iako nisam Alfa svjestan sam što sve mogu i smijem kao sljedeći nasljednik..

Pogledam Davida značajno nekoliko sekundi i zatim mi on klima,a potom vidim da Elsa i Luka zarobe tu kućku i onesvjeste..

Pokušavam što brže ici prema gradu kako bi ju odveo u bolnicu,sad se pitate bolnicu? Pa jebeni je vukodlak..kako? E pa jbg ne znam šta drugo da radim,iskrvarit ce ubrzo ako nešto ne učinim..

David je krenuo samnom držeći našeg malog Danijela u naručju dok mirno spava..stvarno zna sa djecom..

Utrčao sam u bolnicu dok me nekoliko ljudi šokirano gledalo,viknuo sam jedamput zoveći doktora i u isti cas ih je doslo troje,uspaničeno sam objasnio kao da nas je netko zaskočio tj. Napao i ranio nju,stavili su ju na onaj krevet i ubrzali hod nestajući prema sali za operacije,sjeo sam na stolac iza sebe i primio se za glavu prolazeci si živčano kroz kosu,nakon par minuta nisam više mogao sjediti nego sam se ustao i hodao ljevo desno nekih pola sata sigurno dok nisam puknuo i zaderao se koliko im je potrebno da ju izljece,zatim je došla sestra i počela me stišavat na šta sam još više poludio i udario u zid suzdržavajući se da nju ne steram od kud je došla dok me David oprezno pogledao,a zatim je pogled prebacio na zid na kojem je nastala poveća udubina,uzdahnuo sam i glavu naslonio na zid dišući duboku -Nmg više,ubija me ovo čekanje...- David mi stavi ruku na rame -Liam imaš sina,moraš se smirit- podigao sam glavu prema njemu i ugledao par preljepih oci koje me gledaju i lagano rucicama trljaju okice i zjevaju,pružim ruke prema njemu -Dođi tati- osmjehnem mu se,a on mi pruži svoje male ručice i nasmije se nekako slatko,uzmem ga u ruke i poljubim njegovu malu glavicu,pogledam Davida -Molim te odi provjeri šta se događa..- klimne -Nemoj radit gluposti-sada ja njemu klimnem i on ode,ustanem se sa Danijelom i krenem šetat po doljnjem katu,jako sam nervozan,ali znam da ako pokažem to on ce početi plakati sigurno,a sumljam da bi ga u ovom trenutku uspio smiriti..

Dođem do prozora i pogledam van,naoblačilo se i puše vjetar..čak i nebo zna da se nešto događa..

Iako ljudi bježe uokolo skrivajući se od vjetra nama ovo nebi niti najmanje smetalo jer topliji smo u tjelu pet stupnjeva više nego "normalni" ljudi,iako nismo puno različiti od njih barem ne po izgledu,ali da mi netko ide izmjeriti temperturu mislio bi da imam groznicu i da sam ozbiljno bolestan..

Vračam se natrag na mjesto na kojem me David ostavio i ugledam Elsu i Davida kako zivčano koračaju ljevo desne dok me ne ugledaju,zatim se smire..
- Gdje si nestao kvragu ??- uzdahnem i frustrirano ih pogledam -Samo sam šetao, za sada nisam nikoga ubio ne brinite- Elsa sjedne i pruži ruke prema Danijelu nakon što joj ga predam..ne znam zašto,ali svi se smirimo dok je kod nas..

Zatim ugledam doktora kako ide prema nama što uoći i Elsa te ustaje i odmiče se sa malim dalje od nas,gledam kako oprezno hoda i prilazi nama..

Stane na pristojnu udaljenost i pročisti grlo,a zatim govori jednu jedinu rečenicu koja mi uništava cjeli život,pretvara ga u patnju i bol..

- Nije preživjela,jako nam je žao..izgubila je previše krvi i..- dalje je govorio,ali od tog trenutka ga nisam slušao,već sam osječao strašnu bol u tijelu i počele su suze same od sebe teći,na trenutak sam osječao kao da sam sam ostao na ovom svijetu,osječao sam onu jaku bol koja kao da ti razara cjelo tijelo te ti kida srce kao da nikad nije postojalo..

Čuo sam da mi netko govori nešto,ali nisam htjeo slušati,ništa mi više nije bilo bitno..znao sam da neću više vidjet više one njene preljepe kristalno plave oci koje su u sebi imale onaj beskrajan sjaj kada me je vidjela..znao sam nema ga više,otišao je sa njom kao i moje srce...

Cim sam otvorio oći natrag i vratio se iz šoka,osjetio sam jaki stisak oko ruke,vjerojatno Davidov,znao je da je gotovo,znao je koliko mi je značila,a isto tako je znao da neću biti isti ako joj se išta desi..
Šake su mi već odavno bile bijele od stiska,podigao sam pogled ispred sebe i suočio se sa očima doktora koji joj je čuo zadnji otkucaj srca i vidio sam strah na njemu dok se nije počeo odmakivati unazad,govoreći da mu je strašno žao i sve te glupe isprike,krenuo sam prema njemu dok ga odjednom nije pozvala neka medicinska sestra govoreći da je hitno,odjednom sam se istrgnuo iz Davidove ruke i iskalio se na prvoj stvari koja mi je pala pod ruke,a to je na sreču bila stolica koja je nakon par sekundi proletila kroz zatvoren prozor takvom brzinom da se staklo slomilo na milijun komadića,isti tren su dotrčali stražari koje je David zaustavio na vrjeme govoreći im da odlaze ako žele ostat živi jer budimo realni pobacao bi ih uokolo kao kakve čunjeve ili još bolje kao onu stolicu maloprije..

Sjeo sam na prvu slobodnu,ruke stavio na glavu te su suze opet nastavile svoj put niz moje lice kapajući na pod,osječao sam se tako jadno i prazno,htjeo sam da sve nestane samo da smo ja i ona opet zajedno,slomio sam se prvi put u životu,uvjek sam bio onaj jak koji drži sve u sebi,ali ovaj put je drugačije..

Sjetio sam je se prvi put kada je došla u čopor,već tada me bila impresionirala,a sad je više nema..

Nakon sat vremena više nisam imao šta izbacit iz sebe,ostao sam prazan..potpuno..samo sam gledao u pod,a onda sam sam ustao i pogledao u Elsu i Davida koji nisu izgledali ništa bolje od mene,znao sam da sam taj dan umro,ali istovremeno se ponovo rodio sjedečom rečenicom doktora koji je naglo izletio iz sale prema nama -Uspjeli smo ju vratit..živa je-

Najtužniji dio koji sam ikad napisala..
Znam da su neki možda doživili srčani dok sam pisala jer ja jesam skoro..
Nadam se da cu preživjet do idučeg djela hah..