Usnuh čudan sam.
Tamna je noć.
Postaje sve hladnije.
Osijećam samo hladne i ukočene nožne prste.
Pokušavam se oduprijeti pokrivaču
Koji uvijek ostaje prekratak,
Nesavršen i
Nedovršen.
Miris spokoja i osjet umirućeg sunca
veže sobu.
Da! To mi se,
vriskovi potajno šuljaju iz glave,
nemir, mir,
ne, mir!
Budim se.
Već trčim po čađavom
tamnom snijegu.
Stajem.
Nemam kuda.
Kao da se Zemlja krenula
okretati u drugom smijeru!
Vrištim i derem se!
Okovi me čvrsti,
obavijaju, vežu!
Ubrzano starim.
Glasovi se usporeno
sele, stišavaju i smiruju.
Ostala sam sama
na dan
kad su moji stihovi postali stvarnost.
I tada mogu svima reći,
do neskorog, beskrajnog viđenja.
