Njegova Princeza II Dio

Ja vas ne poznajem

Gledam ga kroz staklo, gledam njegovo prelijepo lice, koliko je savrsen.. 
Nece me ostaviti, znam da nece. O Boze kako se plasim. 

Vracam se u sobu, cijeli dan provodim gledajuci krzo prozor, i dalje sunce sija i dalje je sve isto.. Cudno je kako niko ne obraca paznju, ko zna koliko je ljudi pretpjelo bol dok smo mi zivjeli srecno dok smo udisali vazduh i budili se prepuni elana.

"Gospodju, stigla vam je posjeta.."
Moji roditelji i Kjara.

"O duso, kako si bice sve u redu.."
"Mama, Luka.. Luka nije dobro"Sve sam im objasnila, dugo su bili sa mnom dugo su pricali, dugo me tjesili..
Jedino mi je Kjara mogla misli zauzeti sa malo neke srece.

Dan po dan, svaki isti.. Vise nije bilo setnji vise nije bilo nicega sto sam voljela sem Kjare.
Prosli su mjeseci, prosle su godine, ne jedna ne dve, vec 4.

Luka se ne budi a ja cekam iako znam da je uzalud.. Doktori su mi rekli da su sanse male.

I dalje svako jutro pocinje sa suzama, samo zelim da se probudi, samo zelim da se vrati vreme.

Doktori su mi rekli da imam sanse da ponovo prohodam ali da moram biti mnogo pozitivna i mnogo uporna u svoj oporavak. A ja? Ja nemam snage. Kjara ima vec 5 godina i jedini razlog je zbog koga zivim.

Legla sam ima oko 12 sati, provela sam vece sa Kjarom.
Svako vece smo zajedno, zbog nje se smijem, ne zelim da me vidi tuznu, ne zelim da osjeti bol koju ja nosim.
Ali pricam joj o Luki, pricam kako je bio divan, koliko je bio srecan kad se rodila, kako je slavio i kako se veselio. Koliko je jedva cekao da se rodi i kako joj je on dao ime.
Kako smo zajedno sredjivali njenu sobu i pripremali se za nju.

A kada me pita gdje je , zacutim, ne zznam sta da joj kazem.
Uvijek pita i uvijek isti odgovor sutnje dobije.

Cesto ulazi u sobu, u sobu koja nije taknuta 4 godine, u sobu gdje su njegove stvari, gdje su nase uspomene, gdje po zidovima stoje okacene nase zajednicke slike.
 U tu sobu cesto udjem, i gledam, gledam i zelim sve ponovo.

To je soba u kojoj se najvise suza slilo a isto tako mnogo i jos vise ljubavi odigralo. 

Koliko poljubaca, koliko jutara, noci prelijepih se ovde docekalo i odigralo. 

A Kjara, kad god ju vidim vidim i Luku.

 Iste oci ima kao i on, isti prelijep osmijeg, isti pogled, obrve...
Kroz razmisljanja sam zaspala. 

Budime zvuk telefona, neko zove.

Dizem se i uzimam telefon.
"Halo"
"Halo, ovdje doktor Grej imamo divne vijesti gospodjice Kejt"
U meni je zaigralo srce, "Da, recite"
"Nas dugorocni pacjent Luka se probudio iz kome."
"Sta, o moj Boze, stizem odma"
Prebacujem se na kolica i trazim Elen (moju pomocnicu i dadilju).

"Elen, Elennn"
"Da recite sta vam treba"
"Brzo mi spremi nesto za obuci idem da se umijem, Luka se probudio, pripremi mi i kola i probudi Kjaru."
"Odma cu"

Cim sam se spremila otisla sam do Kjare.

"Kjara, tvoj tata."
"Da mama, gdje je on."
"On je spavao dugo je spavao.."
"Je li kao Trnoruzica?"
"E bas tako, i sad se probudio idemo da ga vidimo moze?"
"Jedva cekam" poljubila me i otisla da se obuce.
Za to vreme sam vec se spustila i usla u auto.

Ulazimo u veoma dobro poznatu bolnicu, idem prema sobi i Kjara me drzi za ruku. Ulazimo i vidim njega otvorenih ociju, ne mogu da vjerujem i dalje toliko sam srecna, toliko iznenadjena.

"Lu...Luuka"glas mi podrhtava i u trenutku me obuzima strag sta ako mu se ne dopadnem ovako nepokreta..
"Ko"S..sta? Luka ja sam Kejti." o moj Boze sta se desava.

"Izvinite ja vas ne poznajem.."Gleda me, taj pogled je i dalje isti ali on on me ne prepoznaje. 

Privlacim Kjaru sebi, i prvi put pred njom mi isklizne suza iz oka.