Oči su ti suhe, ali mogla bi plakati, vidim to u žilama što ti napeto strše na vratu i rukama, malim, slabim rukama. I lice ti je sada nekako gorko i sivo, pale su maske, dvije-tri, koliko si ih imala. Nema više onih žarkih ekspresija lica, Bože, kako si samo živjela sreću čitavim svojim tijelom, dušom malo manje. I šarenica ti je izgubila boju, toliko da više i ne zaslužuje tu titulu u biologiji. A kao da je jučer bilo, spoj života i ljubavi na tvojim jagodicama, sudar galaksija, Neptuna, Jupitera, eksplozija svih zvijezda ovog svemira, neopjevane pjesme na ustima žednim, stvaranje Edena u tvojim očima... Nema te više kolibriću što si premalo puta zamahnuo krilima, orhidejo što Sunce nisi mogla sačekati da ti cvjetove da kao nekad, zar si toliko bila znatiželjna? Mogao sam ti ja ispričati što to ima gore na nebesima, među zvijezdama okrutnim što su mi te ukrale. I da ti kažem samo da oblaci nisu meka šećerna vata koju jedeš i po kojoj se valjaš, a zvijezde, zvijezde su egoistične glupače koje ni pogledati ne možeš, a da te ne opeku. Ali što ti ja sve to pričam? Znaš i sama kako je gore nad plavim nebom.
A što je? Prevarila si se? Nije te dočekao spektar plave? Znam, znam da nije, sve ja to znam, sve. Da sam barem samo znao da te tolika znatiželja prožima, da si mi samo rekla, natuknula, kvrapcu, misli nikad nisam čitao. Da jesi, kolibriću moj, sve bih ti to kazao.
I ti mi opet ne bi vjerovala.
