Savršeni zločin

POGLAVLJE 1.

Siniša

Nisam se mogao smiriti. Kuckao sam nogom u ritmu sata očekujući poziv. Taj jedan poziv mogao je promijeniti moj život iz temelja. Miran san? Ne još dugo.

Gledati u oči čovjeka koji je umro od tvoje ruke? Gledati čovjeka koji je umro od tvoje ruke, a nisi ga ni poznavao? Zvuči teško. Ipak, ne predstavlja mi prepreku. Nadam se.

Sigurno je to zaslužio. Mislim, tko još može platiti ubojstvo nekomu tko to nije zaslužio? Taj nije vrijedan novca.

"Još čekaš?"-u kuhinju je ušao Damjan. Gledao sam kako se njegova smeđa majca savršeno stopila s kuhinjom boje drveta-"Što,ne valja?"

"Ne,brate...Odlična je."-promrmljao sam i nastavio kuckati nogom-"Trebaš nešto?"

"Znaš li gdje sam ostavio upaljač?"-naborao je čelo i nervozno pucnuo prstima-"Ne mogu ga nigdje pronaći."

"Ne znam. Uzmi moj."-pružio sam mu upaljač i naglo zaustavio nogu koja je neprekidno podrhtavala od nervoze-"Zašto ne odeš i kupiš upaljač?"

"Nedjelja je, brate."-nasmijao se i udario me šakom u rame-"Nisu ti sve na broju, a?"

Nijemo sam ga pogledao i spustio pogled. Nisam mu mogao priznati što ću ubrzo učiniti. To bi ga slomilo.

Damjan je bio moja ljuta suprotnost. Bio je pošten, neiskvaren, suviše savjestan i lojalan. Moja suprotnost. On, koji je pohađao zadnju godinu ekonomske škole, on je bio moj brat. Damjan je bio suviše osjećajan, on nebi mogao raditi ovakav posao, niti imati kakve veze s osobom koja to radi. Ali ipak, on je bio moj brat, i ja sam jednostavno morao sačuvati svoje tajne za sebe.

Opet sam počeo kuckati nogom. Nervoza me proždirala. Izišao sam na zrak i naglo zakoračao ulicom kada sam shvatio da se neko auto približava mojoj kući.

"Gospodine!"-naglo sam zastao i pozdravio čovjeka čiji sam poziv čekao cijelo jutro-"Zašto niste nazvali?"

"Uđi u auto."-rekao je kratko i ušao u auto,ponovno.

Odmjerio sam ga i shvatio da mu nije milo ovo što čini. Sigurno nije lako tek tako nekoga otpisati.

Sjeo sam u auto bez riječi i uzdahnuo:

"I?"-pogledao sam ga ravno u njegove duboke,umorne oči-"Radili ste do kasno?"

"Ne."-odmahnuo je rukom-"Nisam."

Nisam ništa rekao. Umjesto toga potapšao sam ga po ramenu i pokušao smisliti nešto pametno,ali jednostavno u tom trenu nisam znao što reći.

"Predomislio sam se."-skrenuo je pogled-"Učini to nakon prve parnice."

"To je ranije nego što smo planirali."-mrzovoljno sam rekao-"To će koštati."

"Nisam rekao da neće."-ošinuo me je pogledom-"Samo želim da sve ovo što prije završi."

"Niste se trebali upuštati u nešto ovakvo ukoliko niste sigurni da to želite."-slegnuo sam ramenima-"Nije da ste ovo mogli riješiti drukčije..."

"Siguran sam."-rekao je odlučnim glasom-"Želim to. I ne želim to prije zato što se plašim. Želim da umre što prije, eto zašto to želim."

"Shvaćam."-uputio sam mu jasnu poruku-"Želim novac prije nego što to učinim."

"Zašto prije?"-okrenuo je glavu u drugu stranu kao da želi reći da nema novac-"Bojiš se da ti neću platiti?"

"Ne. Nipošto. Jednostavno, to su moji uvjeti."-manipulirao sam sa njegovim umom-"To nije baš mali čin."

"U redu."-slegnuo je ramenima-"To su tvoji uvjeti. Prihvaćam."

"Novac želim sutra."-drsko sam ga odmjerio-"Treba mi,a i siguran sam da to možete izvesti."

"Sutra dio i dio nakon."-zaprijetio mi je prstom-"Nemoj da pronađem nekog drugog."

Nasmijao sam mu se podrugljivo.

"Mislim da niste u poziciji da vi postavljate uvjete."-odškrinuo sam vrata automobila-"Sutra. Sve. Pet popodne. Doći ću u podrum vaše tvornice. Ako ne dobijem sve, ne želite znati što vas očekuje."

 Izišao sam, zalupio vratima njegova BMW-a i sjeo na svoj motor. Vidio sam kako me pogledao iz automobila kada sam dao gasa i stopio se s dugom ulicom.