Vučje dijete (Bijela vučica 2. dio)

Uvod

Noah i ja sjedili smo na prijestolju, a Anabella se igrala na podu pokraj nas. Bila je tako predivna.

Čim se rodila, zavoljela sam je najviše na svijetu. Svi su. Svaka osoba koja ju je vidjela zaljubila se u tog malog anđela.

Bijele kose, koja joj je sada već sezala do kraja leđa, moje malo mladunče igralo se sa cvijećem.

Mogla sam je gledati satima kako se igra. Bila mi je to omiljena stvar. Pjevala bih joj pjesmice i ona bi se igrala. Tako malena i nježna. Ništa mi je nije moglo oduzeti.

"Znaš da izgledaš zaljubljenije u nju nego u mene kad je tako gledaš" rekao je Noah.

"Nemoj umišljati. Naravno sam zaljubljenija u nju" odgovorila sam mu šaleći se.

"Očito da te moram podsjetiti zašto me voliš više" podignuo je obrvu.

"Pa probaj večeras, sigurna sam da će ti uspjeti" prignula sam se prema njemu i poljubila. Prošlo je šest godina otkako smo se vjenčali. Bilo je čudno, vjenčati se sa sedamnaest. Ali vukovima nije smetalo. Iskreno, nije niti meni. Pogotovo kada sam saznala da sam trudna, samo par tjedana nakon vjenčanja.

Noah i ja i dalje se volimo najviše na svijetu, a Anabella je samo potvrdila tu ljubav. Učvrstila ju, poput vezivne niti.

"Mamice, mamice" donijela mi je cvijet u ruke. No stavljajući mi ga u dlanove, nije ga dirala.

Već smo otkrili da Anabella ima moći telekineze i ozdravljivanja. Bila je moćna. No ono što je učinila sljedeće, zapanjilo me kao nikada prije.

Ona se odgurnula od tla i inače crne zjenice poprimile su joj bijelu boju. Držala je ruke u zraku i koristila ih kao balans. Da nisam bila upoznata sa ovom pojavom, bila bih uvjerena da mi je dijete preuzeo demon. No kako sam znala što radi, zaustavila sam Noaha koji je ustao i htio je zaustaviti.

Ona stvara svoju zaštitnu energiju. Poput cvijeta. Poput vile.

Ta energija omogućuje vilama kontrolu uma.

I to je ono što me zaprepastilo u cijeloj situaciji. Dijete koje kontrolira umove. No ne obično dijete. Moje dijete. Vučje dijete.