**nekoliko godina ranije**
"Ella? Vidiš li me? Jesi dobro? Molim te Ella, probudi se! Ella!?"
"Mhmmm"
"Ajme Ella nemoj me više strašit, mislila sam da si mrtva!"
"Ja? Mrtva? Pa znaš da uspijem svaki put izbjeći smrt!"
"E pa nećeš zauvijek moći tako..."
"Mda dobro..."
"Vidjet ćeš ti..."
"Okej shvatila sam"
"Dobro, dobro"
"Ella ti znaš da si mi najbolja prijateljica i da se samo brinem za tebe"
"Pa dobro shvatila sam!!"
"Šššššš"
"Šta me sad ušutkavaš?!"
"Ne, ozbiljno, budi tiho!"
"Šta sam sad skrivila?!!"
"Tiho Ella!"
"Ja tebe stvarno ne razumijem..."
"Ella TIHO nešto ili netko dolazi!"
**BOOM**
*otprilike pola sata kasnije*
Probudio me zvuk policijskih sirena i žamor ljudi. Bila sam ispod hrpe kamenja. Bilo mi je čudno kako me Anna već ne traži, obično se ona probudi iz tih koma prije mene. Otišla sam ju potražiti.
"Anna!!!! ANNA!!! GDJE SI?!?! Ajde znam da se skrivaš negdje!"
Nisam ju vidjela pa sam odlučila kopati ispod kamenja. Počela sam se brinuti jer bi se već do sad pojavila jer bi znala da se brinem. Osim ako mi se odlučila opako osvetiti i prepasti me iza nekog ugla. Ta me zamisao jedina smirivala. Htjela sam da bude tako. I tako sam ja, dizala kamenje samo da ju nađem. I tražila i tražila.... napokon sam ju našla nakon 20-tak min.
"ANNA!!!! Ha! NAŠLA SAM TE!! Anna?! Anna?!?! Hajde, našla sam te, gotovo je! Pobijedila sam! Ha!"
*tišina*
" I vidiš opet sam uspjela izbjeći smrt!"
Ali očito ona nije...
YOU ARE READING
Zašto baš ja?
FantasyTo je to. Ulazim. Nikada neću izaći. Nikada se više neću vratiti na ovaj svijet. Gotovo je. Stavit će me na stolicu za mučenje iznad vode kako bih gledala svoja najbolja sjećanja. Kako bih išla za njima u tu vodu smrti. Imam previše lijepih sjećanja...
