Zašto baš ja?

Chapter 3.

Počela sam plakati. Nisam mogla vjerovati. Nakon svega tog.... Bilo mi je strašno samo pomisliti na to. Ako je itko trebao i zaslužio biti mrtav to sam bila ja. Ja sam ta koje je uvijek stvarala probleme. Nije fer. Anna je bila dobra, draga, brižna osoba kojoj bi svatko mogao vjerovati.
  Okrenula sam se. Iza mene je stajalo nekoliko policajaca.
"Elizabeth Ria Dawson! Uhićeni Ste zbog ubojstva Anne Marie Santiago, stvaranja nereda po ulicama i još mnogo svakakvih nereda o kojima ćemo raspraviti u postaji. A sada za mnom u postaju!"

Ne. To nije moglo biti. Ja da sam ubila svoju najbolju prijateljicu koja mi je uvijek pomagala, izvlačila me iz nevolja i uvijek bila tu uz mene? Ne ne ne.... To je sigurno neka greška.

  Došli smo u postaju. Čekala sam u nekoj prostoriji na stolici zavezana da me ispitaju.
Ušao je jedan od starijih policajaca.
"Zanimaju me samo dvije stvari. Prvo: zašto? Zašto si ju ubila? Jadna nevina djevojčica. A drugo: kako? Kako si uspjela sve one zidine srušiti?! Pa to je ne moguće za jednu djevojčicu kao što si ti!"
"Iskreno, policajče, ne znam odgovor ni na jedno pitanje. Ja se gotovo ničeg ne sjećam. Sjećam se samo kako smo se Anna i ja igrale pod tim prolazom i ja sam se pravila mrtva i prepala ju. Govorila mi je kako neću uvijek moći izbjeći smrt. Zatim me ušutkavala i rekla je da netko dolazi. Sljedeće što se sjećam bilo je da sam se probudila u hrpi kamenja."
"Dobro. Bravo"
Izašao je. Na trenutak sam pomislila da me čak razumije no čim je izašao iz prostorije čula sam ga kako govori kolegama:"Izmišlja. Nisam siguran je li namjerno pa da se želi izvuć ili jednostavno ima bujnu maštu pa je to samo sanjala ali jednostavno to nije istina. Morat ćemo se primit posla."
Te su me riječi rastužile. Ali što sam drugo mogla očekivati?! Više sam bila tužna i istovremeno ljuta zbog Anne. Zadnje što sam joj rekla je bilo da smo se svađale! Kad bih samo mogla vratiti vrijeme...