Časna obaveza

Poglavlje 6

17.05.2012. godine, petak

Džana

Vozim se već cijelih dva sata iz Sarajeva prema Goraždu. Sama sam kriva jer sam zakasnila na autobus koji kreće u pet sati preko Rogatice pa mi je jedini preostao ovaj koji vozi preko Foče. Istina, autobus kojim se vozim prolazi kroz Ustikolinu pa neću morati koristiti gradski prevoz da bih se prebacila iz Goražda za Ustikolinu, ali ovo je živa patnja. Mislim da nije prošlo niti jedno proširenje a da nije stao da izađu ili uđu putnici. Svemu tome kada dodaš da je autobus krcat što starijih ljudi, studenata, toliko i žena sa malom djecom. Sjedila sam do trenutka dok nije ušla trudnica sa stomakom do zuba, a obzirom da nije bilo više slobodnih sjedišta svoje sam ustupila njoj i time činom osudila samu sebe na stajanje cijelim putem iako sam uredno platila kartu.

Noge mi pomalo trne i brecaju iz razloga što sam cijeli dan provela što na fakultetu što na istraživanju. Spisi koje sam pregledala vodaju me za nos prekrivenih očiju od jednog do drugog ćorsokaka. Taman kada bih pomislila da sam na nekom tragu, ona sitna nit nade izgubila bi se kada bi trag nestao kao da ga nije ni bilo. Vrtila sam se u krug i od silne napetosti odlučila sam se za trening koji je bio dijelom krivac za moje kašnjenje na autobus.

Međutim, ne pada mi to toliko teško, nije mi prvi put da se vozim preko Foče a sigurno ni posljednji. Sav umor nestaje kada mi pred oči iskoči slika moje majke koja me nestrpljivo čeka raširenih ruku, vedra lica i toplog osmjeha.

Moja Jasna, kako je svi osim mene zovu jer ona je moja mami, je žena heroj, moj ponos i moja zvijezda vodilja. Ona je moj timski igrač, moja prijateljica i moj najveći oslonac. Oduvijek smo nas dvije, jer onaj koji je trebao biti treći član našeg tima već skoro punih dvadeset godina nije među nama živima. Odnio ga je rat i sva zloba koja je vrebala sve nas još na samom početku. Imala sam četiri i po godine kada je poginuo i tada je svijet postao okrutno mjesto za mene. Izgubila sam nekoga koga sam tek trebala upoznati. Otrgnuta su mi osjećanja prema njemu koja sam trebala naučiti i njegovati. Zbog prokletog rata izgubila sam oca i nikada nisam spoznala kako izgleda očinska ljubav. Izgubila sam krilo, mjesto gdje bih sjedila; izgubila sam mjesto na prsima, gdje bih spustila svoju glavu i udahnula njegov miris. Ali ono najbolnije od svega jeste što sam izgubila njegov lik jer ga se čak i ne sjećam. Nemam niti jedno sjećanje da se uhvatim za njega kao za posljednju slamku spasa, ništa moje i njegovo, ništa što smo stvorili a da se ja sjećam. Sve što znam o njemu su sjećanja i doživljaji drugih, prepričani i preoblikovani onako kako se oni sjećaju. Da nije fotografija, ne bih bila ponosna na kosu boje meda i iste takve oči koje sam naslijedila od njega. Zbog njih, kaže mama, da me zvao svojom medenom, a upravo zbog toga, mama me i dan danas zove medom.

Obje ga volimo snagom ljubavi koja ruši sve granice. Ona ga voli kao žena koja se udala iz ljubavi a čiju ljubav nije umanjila ni ugasila smrt, čak šta više, čini mi se da ga svakog dana voli sve više. A ja, ja ga volim kao dijete koje ga se ne sjeća, dijete koje nema niti jednu uspomenu za koju se može uhvatiti ali zbog ljubavi koju osjećam prema njemu gori vatra u prsima. Jer, on je u svakoj mojoj misli, u svim mojim nastojanjima da budem bolja, da činim stvari zbog kojih bi se ponosio mnome.

Kočenje autobusa prene me iz razmišljanja, stali smo zbog semafora na raskrsnici na izlazu iz Foče. Zbog toga me neka toplina obuzme oko srca kada shvatim da je slijedeća stanica, udaljena svega desetak minuta, Ustikolina. Osvrnem se oko sebe i shvatim da se već neka slobodna mjesta naziru, doduše na samom kraju autobusa. Obzirom da sam bukvalno pred vratima kuće nemam ni potrebu da sjedem. Odmorit ću se kada dođem kući.

Nakon nekoliko minuta autobus staje na mojoj stanici a ja odmah grabim ruksak u koji sam strpala nešto najosnovnijih stvari i izlazim vani. Svjež zrak pomiluje mi lice a otkrivena koža ruku podsjeti me da spustim rukave teksasne jakne do zglobova, odmah potom, žurnim koracima grabim prema kući čiji se krov nazire.