Časna obaveza

Poglavlje 2

Od svih borbi u kojima se borimo, kažu da je najgora ona koju vodimo protiv samih sebe. Tek onda kad pobijedimo onog unutrašnjeg sebe i izgradimo se kao ličnost, nakon što nas borba oblikuje i izoštri, postajemo jedna od dvije osobe, ona na koju smo ponosni ili ona zbog koje kada se pogledamo u ogledalo poželimo da se nikad zapravo nije ni rodila.

Ja svoju bitku još uvijek vodim, započeo sam je davno i ona još uvijek traje, ne dopušta mi predah. Uvijek sam na granici, jednom nogom naginjem ka tami i tamo me vodi moje srce. Ono koje se bori svim sredstvima i ne preza ni pred čime da se osveti za svaki gram bola koje je osjetilo. A drugom nogom naginjem da prestanem sa svim, povučem se i pokušam izaći na svijetlo. Tamo me vuče nešto što ne znam šta je, nešto što nikad nisam iskusio. Kažu da je to nada...

Ali čemu da se nada čovjek poput mene? Ne prođe ni dan a da mi pred oči ne izađe slika kada sam prvi put zaprljao svoje ruke krvlju. Prošlo je mnogo godina od tada a meni još nije dosta, moja duša se nije dovoljno napila krvi i uporno vapi za još. Svakog puta kada vidim nakaradna lica iz svoje noćne more, osjetim žeđ, a bol u stomaku pojača se na najveći stepen razarajući i kidajući moju utrobu na dijelove. I boli! Prokleto boli baš kao i one noći u kojoj sam izgubio sebe i svoju dušu...

Lavina sjećanja pokrene se baš u trenutku kada ne treba. Ruka mi zadrhti kada me bol prožme i uhvati svojim rukama za vrat tjerajući me da se naprežem i borim za svaki udah. Čelo mi se orosi znojem, a ruke u rukavicama toliko su mokre da mi te iste kožne rukavice počinju kliziti sa ruku. Tada shvatim da napadi panike još uvijek nisu potpuno nestali i zaključim da će me vjerovatno pratiti do kraja moga života. Srce mi ubrzano lupa u grudima, šum u ušima se pojačava i osjećam nelagodne trnce uz kičmu kako me hvataju i stišću baš kao one noći ruke zbog kojih sam danas čudovište kakvo i jesam. Želudac mi se podigne u grlo i svakog trena se bojim da ću izbaciti sav sadržaj današnjeg ručka na usta.

Pomolim se Bogu, koji u svim ovim godinama nije bio na mojoj strani, da se saberem jer ako izgubim svijest ovoga trenutka to bi bilo kobno za nas trojicu. Nastojim se prisjetiti svih onih savjeta koje mi je davala psihijatrica u zatvoru kada smo razgovarali o napadima panike, tako da prvo što uradim jeste da nastojim sebe ubijediti da ovaj napad nije ništa strašno i da je to sve samo u mojoj glavi. Potom započnem sa brojanjem unazad. Započnem od stotinu, ali shvatim da je to previše pa smanjim na pola. Uporedo s brojanjem nastojim se pokrenuti iako su mi mišići i noge pretvoreni u žele. Svaki korak je težak, noge su mi od olova ali se borim protiv sebe po ko zna koji put time što sebi skrećem pažnju sa svih onih misli koje me uvijek tjeraju u ovakvo stanje.

Prije je bilo mnogo gore. Taj strah od svega i svakoga, osjećaj ruku oko vrata kako te guše a zapravo ih nema... nešto je što ja, kao osoba koja pati od anksioznosti, ne mogu objasniti jer samo mogu osjećati. Znao sam provesti dane u stanu jer sam se bojao proviriti samo u haustor. Nikome se nisam javljao niti sam se nekim razgovarao. Pored lijekova koji su bili sastavni dio moje terapije, trudio sam sam sebe liječiti ubjeđujući se da je sve to samo u mojoj glavi. U velikoj mjeri sam uspio, u prilog tome govori činjenica da se gotovo i ne sjećam kada sam imao posljednji napad. Međutim, evo ove noći je došao baš u pogrešno vrijeme.

- Sila! Koji ti je ba? - prigušenim glasom Haris me pokušava dozvati i onda osjetim njegovu ruku na ramenu kako me trese. Od tog dodira poželim iskočiti iz vlastite kože pa u potpunom neznanju sav se stresem. - Jebo te, koji ti je đavo!? Moramo požuriti, šta si se ukop'o?

-Idem! - kažem pa u crnu ručnu torbu zgrnem svu gotovinu koju pronađem u sefu. Za oči mi padne fascikla preko koje stoji oznaka strogo povjerljivo. Ne dvoumim se, ubacim i nju u torbu pa onda zatvorim sef. Ruke mi se još uvijek tresu, noge su drhtave a niz kičmu mi se i dalje smjenjuju talasi nelagodnih trnaca. Prevazići ću ja ovo, ne zvao se Ajdin! Stisnem zube toliko jako da zaškripe pa se uspravim na noge. Polahko se osvrnem oko sebe da utvrdim da je sve na svome mjestu prije nego se izvučemo iz Sanjinove kuće. Odjednom se kroz bubicu prolomi Vedranov glas poput grmljavine.