'Damnation'

Weird dream

4. dio   Čudan san

Christy's P.O.V.

*Right from the start

You were a thief

You stole my heart

And I your willing victim

I let you see the parts of me

That weren't all that pretty

And with every touch you fixed them.* 

Pjevala je pjesma  'Just give me a reason' od Pink. To mi zvoni kao budilica rano ujutro. Volim tu pjesmu. Puna je osjećaja i predivnih riječi koje ja nikad neću doživjeti.. Pogledala sam na sat i vidjela da je 7:00h. Još sat vremena do nastave.. Rastezala  sam se u krevetu još nekih pet minuta te sam nesvejesno tonula u san.      

............   

 'Probudi se, moraš u školu!!!'

Govorila mi je moja savjest.  'Još samo malo...'  'ODMAH!'  Evo, evo... Otvorila sam oči da bih vidjela da je 7:45h. No krasno! Brzo sam se ustala iz tako toplog i udobnog kreveta, obukla si neke plave traperice i običnu majicu te pojurila u kupaonicu. Stala sam ispred svog velikog ogledala i vidjela  da sam sva pokuštrana. Na brzaka sam si počešljala kosu, umila se te izjurila iz kupaonice prema svojoj sobi  (koja  je na katu) da uzmem torbu. Ponovno sam otrčala niz kat kroz ulazna vrata. Brzo sam ih zaključala i krenula prema školi. Sva sreća da škola nije daleko jer ne znam što bih inače! 

............

Kad sam napokon došla u školu pogledala sam na sat i vidjela da su dvije minute do osam sati. Pojurila sam do svoje učionice kad od jednom bum! Opet sam se zabila u nekog.. Tek drugi dan škole, a ja sam oba dva iskoristila da se zabijem u nekoga.. Ma bravo Christina! Ono, zaplješći si.   „Sorry..“ rekla sam tom nekom i digla glavu gore. Pa naravno, to je morao biti on! Baš onaj koji me još jučer ganjao po hodnicima.

„Opet ne gledaš kamo hodaš!“  Ne mogu vjerovati da je to rekao. Pa on se jučer u mene zabio, ne ja u njega! Kako god, ne ću se s njim zamarati, uostalom sad mi počinje sat. Panika!

  „Kako god, moram ići..“ Dopustila sam si da ja ostanem kriva u ovom razgovoru, ako bi se tako i mogao nazvati, što inače nikad tako ne ispadne, ali zaboga počeo mi je sat. Morala sam krenuti. Okrenula sam glavu te mirno, polako krenula do razreda. Kad sam došla do jednog zida gdje se on nije mogao vidjeti, potrčala sam.

Pokucala sam na vrata učionice i kad sam čula naprijed ušla sam.  „Dobar dan, oprostite što kasnim.“ Rekla sam nastavnici iz povijesti na što je ona samo kimnula glavom. Otišla sam do svoje klupe i sjela. Nakon  deset minuta dosade, počeo je netko kucati na vrata. O, još jedan učenik koji kasni. Barem nisam jedina..  „Naprijed.“   Rekla je nastavnica te je netko otvorio vrata. Naravno, tko bi drugi bio nego moj dragi. Sarakazam. Mogla bi se naviknuti na to. Ja doslovno crkavam od smijeha  u sebi da nisam ni skužila kad je ovaj sjeo pored mene.  Pola sata nismo ništa govorili jedno prema drugome. Pogledala sam malo po razredu, nastavnica priča, pola razreda spava, neki  se gađaju papirićima, a neki se dopisuju preko mobitela među kojima je i ovaj pored mene. Ah, odlučila sam i ja upaliti mobitel. Ušla sam na facebook., ali dok se to učita...

„Christina daj ovamo mobitel!“  Čula sam glas od nastavnice.. Pogledala sam  prema nastavnici pa prema razredu i vidjela da nitko nema mobitele izvađene i da se nitko ne gađa papirićima. Naravno, ostali mi se smiju, pa i ovaj tu pored mene. No krasno, to ti je kad ne gledaš što se događa oko tebe! Bravo ja. Opet sam pogledala prema nastavnici  koja je digla desnu obrvu. To mogu i ja, nije jedina. A, što se može. Pa, mogu se svađati, ali neću.