Trouble.

chapter 12

"Trebaš li četkicu?" - čula sam Harry-jev glas iz kuhinje dok sam se gledala u ogledalu u kupatilu i pitala se uopšte šta radim ovdje.

"Ne!" - viknula sam kako bi me čuo. Istina da sam vodila brigu o higijeni ali sumnjam da bih se usudila uzeti njegovu četkicu i staviti je u svoja usta.

Još jednom sam pogledala u svoj umorni izraz lica čudeći se samoj sebi. Gdje je ona djevojka koja bi sada trebala ludovati na party-ju i družiti se sa prijateljima? Umjesto toga, zatočena sam u stanu svog profesora, ako još nisam spomenula, a najvjerovatnije jesam no previše me boli glava da bih razmišljala o tome šta sam rekla a šta nisam, moj brat mi zadaje prave brige. Vjerovatno me sad čeka jer sam ja ipak njegova dobra sestrica kojoj ne bi ni palo na pamet razmišljati a kamoli pristati na ponudu da prespavam kod starijeg muškarca.

Osjećam nelagodu s obzirom da bih trebala provesti noć u meni potpuno nepoznatom stanu ali tješi me činjenica da sam bar ovako dalje od Ian-a.

Hvatam duboki udah prije nego što izađem i suočim se sa nevoljom zvanom Harry Styles. Baš sam sada našla ići na fakultet?

"Gdje ću ja spavati?" - upitam kada konačno smognem dovoljno snage da mu se obratim. Trebam biti fina samo dok sam tu a onda mogu da se opet ponašam kako hoću.

"Imam dvije sobe tako da ćeš ti u jednu a ja ću u drugu" - kreće se prema velikim smeđim vratima i ubrzo se tržem iz svojih misli i krećem ga pratiti dolazeći do fino uređene sobe.

"Nadam se da ti se sviđa" - nasmije se te odlučim razgledati malo. Uopšte nije loše za jednog muškarca, fine tapete, namještaj je u redu, i sve je uredno što je jako začuđujuće.

"U redu je" - nasmijem se i ja dajući mu do znanja da sam u redu i da može da izađe. Samo ovu noć..

"Okej.. pa, vidimo se" - izlazi iz sobe zatvarajući vrata za sobom i ostavljajući me samu sa svojim mislima.

Sjedam na mekani krevet presvučen u boju bijele kafe sav u tonu sa cijelom sobom. Ne znam da li je Harry-ju iko pomagao u ovom uređivanju ali mi se jako dopada. Uopšte mi ne bi bio problem živjeti ovdje.

Polako ustajem i dolazim do prozora razmičući bijele prozirne zavjese iza kojih je predivan prizor. Pahuljice padaju i pokrivaju tanke grane ogoljelog drveča dok pokoja padne i na staklo prozora a zatim se otopi i nestane. Zima me veže za one dane kada sam izlazila sa Ian-om i grudvala se u snijegu pa bih poslije plakala jer bi me on obično pobijedio s obzirom na njegove sposobnosti i na to koliko je bio spretniji a ujedno i stariji od mene. Otac bi ponekad izašao sa nama, ali to je bilo jako rijetko jer bi obično bio pretrpan poslom a kako naše majke nije bilo tu ne mogu ga kriviti..

Zima je zaista najljepše godišnje doba, sva ona vrućina po ljeti me nervirala ali opet nisam ja Liv da volim samo ljeto a da sve ostalo mrzim.

No ipak, ostavljam svoje misli sa strane i shvatam da sam i dalje u Harry-jevom stanu i da će me Ian najvjerovatnije ubiti ali već sam se uvalila tako da mi sada i nema baš neke pomoći?

Ne znam koliko je sati ali znam da sam se probudila i da uopšte nisam pospana. Ne znam da li je to zbog toga što sam u nepoznatom stanu, ili zato što je Harry tu, ili zato što znam da me kući čeka ljuti Ian koji mi ne da ni da spavam.

Mjesečina obasjava moju sobu, tehnički Harry-jevu, tako da mi svjetlo uopšte nije potrebno da bih vidjela ispred sebe dok bosa hodam po tepihu a zatim gazim na hladni parket koji mi šalje trnce kroz cijelo tijelo. Lagano otvaram vrata trudeći se da ih Harry ne čuje i ne probudi se a zatim odlazim do lijepo uređene i uredne kuhinje i uzimam čašu puneći je vodom. Ovo su vjerovatno oni od trenutaka kada je sve oko mene jezivo i samo čekam trenutak kada ću imati prislonjen nož na vrat uz upute jezivog glasa koji mi govori "Vrisni i ubiću te" ili "Ne vrišti i ne pokušavaj ništa".