CRNO-BIJELI SVIJET

Takvi su ljudi ovdje

Crni i bijeli. Takvi su ljudi ovdje. Hodaju ubrzano gradom u svojim crnim cipelama, ne skidajući pogled s malih, crnih mobitela. Vjetar ih udara po bijelim licima i crnim vlasima strogo počešljane kose, no ne obaziru se. Nikada se ne obaziru na bitne stvari. Bilo sunce ili kiša, svejedno im je. Ja volim kišu. Svaki kišni dan uzmem svoj crveni kišobran i prošećem gradom. Da tražim nekog posebnog, vjerojatno ga ne bih pronašao u masi crno-bijelih kišobrana i crnih kaputa. Takvi su ljudi ovdje. Ne prihvaćaju boje. Ne prihvaćaju moj crveni kišobran. Gledaju me očima punih prijezira, čuđenja i ponekad s mrvicom zavisti.
Oni nisu sigurni što žele. Misle da znaju što žele i kakvi bi trebali biti. Čak i da ne žele biti takvi, boje se. Boje se što će drugi crno-bijeli ljudi reći. Nisu željeli biti čovjek s crvenim kišobranom. Takvi su ljudi ovdje. Sjede u svojim bijelim foteljama gledajući u mali, crni monitor. Svaki dio života im je isplaniran. Nikako ne žele skrenuti s puta, čak ni na kratko. Čak i ako se nađe malo boje u njihovom životu, brzo ju prebojaju. U crno i bijelo. Ponekad poželim biti kao oni, ali brzo od toga odustanem. Često poželim da su oni malo drugačiji, da ubace bar malo boje u svoj život. Ali to se nikada neće dogoditi. Zauvijek ću hodati sa svojim crvenim kišobranom kroz crno-bijeli svijet. Ne mogu ih promjeniti. Nikada neće doživjeti boje onako kako ih ja doživljavam. Od malih nogu su takvi. Crno-bijela djeca koja su išla u crno-bijelu školu, kako bi otišli na crno-bijeli fakultet i našli crno-bijeli posao. Našli su si osobu koja im odgovara i kupili crno-bijelu kuću. Stvorili su crno-bijelu obitelj i učili svoju djecu isto ono što su oni naučili. Ako bi se dijete osjećalo šarenim, ne bi to pokazalo. S vremenom bi postalo baš kao i drugi, crno-bijeli. Ja želim nešto više u ovom životu. Ne želim isplaniranu budućnost, ne želim monotoniju. Želim boje. Takvi su ljudi ovdje.