Grace i vlak vremena

Glava prva

Dan je bio neobicno tmuran i oblacan. Znate ovdje skoro nikada ni ne pada kisa no kada pada to je najbolji osjecaj i dan u cijeloj godini. Krenula sam kao i obicno putem skole, hodala sam sporo i uzivala u sjajnim kapljicama koje su mi padale po licu, bile su neobicne i kristalno prozirne.

Nakon sedam sati dosade, stranih pogleda u hodniku te ljudi vratila sam se istim putem kuci.

" NAPOKON ! Gdje si do sada ? " ; ubrzo nakon ulaska zacujem pomajcin ostri glas. Ne odgovorim te se uputim do svoje sobe.

Zivim sa njom od kada znam za sebe, oduvijek me mrzila, otac je cesto na putu i nikada ne provodi vrijeme samnom, ni ne pita kako sam. Sama, sa svojim demonima. Ironicno. Majka mi je umrla nakon sto mi je uspjela nadjenuti ime Grace, pri porodu. Brat me smatra krivom za njenu smrt i nisam mu bas predraga. Nemam posebni razlog zasto postojim niti posebnu osobu zbog koje ostajem, osim nade da cu jednom pronaci nesto sto cu voljeti ili nekoga tko ce mene zavoljeti.

Odlucila sam se prosetati sumom, ne volim ostajati kod kuce. Zelim istrazivati. Polagano se se sakrivalo Sunce i za sobom ostavljalo razne boje,pod mojim nogama sjajile su se kapljice kise na listovima velikih biljaka koje su pokrivale cijelu sumu. Ogromno drvece protezalo je svoje grane sve do oblaka i ostavljalo sjenu na biljaka. Bilo je kao u snu, nekako posebno i mirno. No uvijek je nesto nedostajalo,netko. Netko tko ce samnom istraziti sve ljepote visokih stabala ili gledati zalazak Sunca i sarene oblake, gaziti kroz biljke i rosu. Ta praznina u mom srcu nikada nije bila popunjena, pa cak ni majcinom ljubavlju. Osjecala sam trnce u koljenima i glas koji mi je govorio da odustanem,osjecala sam bol u prsima te hladan zrak koji mi je nosio kosu, osjecala sam hladne suze na svom blijedom licu te slabost. Pala sam na koljena i pokrila rukama lice. Vise nije postojala nada ili smisao zivota, sto ce mi svako stablo i zalazak Sunca ako to ne mogu podijeliti s nekim. Dugo sam tako klecala na hladoj zemlji, dok nisam zacula zvuk, zvucalo je kao vozilo,tocnije vlak, no ovo je suma ovdje nema vlakova. Spustila sam opet glavu, no zvuk se cuo sve jace i jace. Vjetar mi je samarao obraze sve jace i raznosio pramenove kose. Odjedno ispred mene se stvorio vlak, trepnula sam nekoliko puta ne bi li pomislila da umisljam no bio je tu, ispred mene. Vlak,srebrno crne boje, s dva vagona, bez tracnica, izgledao je kao da lebdi, ali i dalje sam klecala i pokusala misliti na nesto lijepo i prestati umisljati.

" Ides ti ? " ; kroz buku vozila zacula sam zenski glas. " Hajde ulaz, nemamo bas vremena da prodemo kroz vrijeme" ; nasmijala se glupim smijehom i nastavila " Kuzis valjda ? "; gledala je u mene sa nakrivljenom glavom, zelene oci buljile su u moju spodobu, a vozilo je bilo sve glasnije i glasnije. Odlucila sam ustati bez rijeci te uci u vozilo,a i da budem iskrena nisam imala izbora.

" e takoc,sada mozemo! " rekla je toliko glasno da je vlak krenuoi i suma je vec nestala.

U vlaku su se nalazila sjedala, sto je zapravo jedino imalo smisla, nije bilo upravljackog sustava niti vozaca,bilo je nekoliko osoba blijeda lica kao i moje,razgledavala sam jos malo no prekinula me zelenooka. " Svidal ti se ? " ; upitala me pokazivajuci da sjednemo te nastavila bez da sam stigla odgovoriti. " Ovo ti je vlak tuznih osoba,koje postanu sretne nakon sta ih pokupimo, ak me kuzis ? " ; opet je piljila u mene i pricala tim cudnim naglaskom, pokusavala sam sve povezivati i odgovoriti, ali me opet prekinula. " Od danas ja cu putovat s tobom, di god oces ic ! " ; uzviknula je veselim glasom te pomaknula svoju plavu kratku kosu sa lica. " Oh, u redu, ako je tako.. Gdje idemo prvo ? Mozda London... " ; pokusavala sam zvucati sto uzbudenije, ali jedino sto sam pokazala je bio kiseli osmijeh. " Koje godne os ? " ; upitala me opet tim naglaskom. " Godine ?? " ; upitala sam previse zbunjenim glasom, vise mi stvarno nista nije bilo jasno. " Paaa da, biraj hehe... Mozda da prvo odemo do tvoje kuce. No u vrijeme kad je nije bilo ? " ; posegnula je za ladicom ispod stola iz koje je izvirilo mnostvo slatkisa i sokova koje nikada nisam vidjela niti probala. Polako sam se opustila, misleci da je sve ovo san. " Sto kazes da odemo istraziti vodopad ? No naravno u vrijeme kada je postojao ? " ; rekla sam misleci da cu se uskoro probuditi u svojoj sobi te cuti pomajku kako me doziva gorcinom u glasu. " OOOUUUU. " ; proizvela je cudan glas iznenadenja te nastavila " Mislis ukleti vodopad " ; rekla je pokazujuci rukama krug kao da izjavljuje novi hororac u kinima. Klimnula sam glavom bez odgovora, te posegnula za jednim od sokova, na kojem je pisalo " Zalazak Sunca ".  " Nego, takvog je okusa zalazak Sunca ? " ; upitala sam nakon sto sam otpila gutljaj, osjecala sam se previse glupo. " Ne ludice, to je jagoda, samo sto znas, volim davati imena sokovima. " ;  odgovorila mi je te takoder uzela gutljaj soka. Nisam odgovorila jer sam se osjecala posramljeno te sam zaspala na sjedalu misleci kako nisam prepoznala okus jagode te se nadala da cu se probuditi i smijati svojim snovima.

" STIGLEE SMOO, USTAAJ ! " ; to je zasigurno bio trenutak kada sam shvatila da ovo nije san. Potrpale smo nekoliko sokova i hrane u ruksake koje smo dobile te se uputile prema izlazu. Napokon kad sam jos jednom pogledala vlak na njemu sam primjetila natpis " Vlak Vremena" . Okrenula sam se te ugledala drveca, puno veca, zelenija i rasprostranjenija nego prije, Rose, kako se predstavila, bila je vec koracima ispred mene. Sve je blistalo u zelenilu, nebo je bilo cisto, cvijece je bilo netaknuto, ruzicasto, crveno, zuto i ponegdje bijelo davalo je predivan ugodaj cijeloj sumi. Bilo je nevjerovatno, imala sam osjecaj kao da se praznina u mom srcu sve vise i vise popunjavala. " Cekaj me Rosee! " ; uzviknula sam te potrcala prema njoj, pazeci da ne stanem na neki cvijetic koji je krasio puteljak.