Grace i vlak vremena

Glava druga

Šuma je i dalje blistala u zelenilu, oblaci su promicali vedrim plavim nebom, u daljini se čulo šuštanje vodopada,ptice su pjevušile svoju pjesmu, a vjetar je rashlađivao naše nasmijane obraze.  Sustigla sam Rose i od sada držala svoj korak jednak njenom. Čudesno je i posebno odjednom postati sretan i nasmijan, možda je nada pomogla u tome, no to je nešto više od same slučajnosti, znam to.

Iako smo vlakom vremena stigle oko podneva, činilo se kao da je ovdje tama pokrivala nebo brže nego uobičajeno. Bijeli, pufnasti oblaci postali su sivi i tmurni, a nas je jedin osijavala Mjesečeva svjetlost. Koračale smo brže, ali nesigurnije. U daljini se i dalje čuo samo vodopad, no imala sam osjećaj da nas nešto ili netko promatra. 

" Rose. Stanimo ovdje " ; rekla sam pokazivajući na stablo drugačije od ostalih. Manjeg rasta no širokog debla i grana poput velikog kišobrana na kojima su stajali nepomično zeleni listovi i bijeli cvijetovi, koji su bili rascvjetani pod Mjesečinom. Odlučile smo spustiti svoje torbe te ih nasloniti na deblo, zatim smo i same učinile isto. Osjetila sam naglu udubinu iza sebe no bilo je prekasno. Upala sam u unutrašnost debla koje se odjednom otvorilo.

" Grace! " ; čula sam kroz jeku šupljeg drveta Rosein glas kako me doziva, no od straha u padu nisam imala glasa da odgovorim. Padala sam nekoliko,sekundi ili čak minuta,više ni sama nisam bila sigurna. Meni se činila kao vječnost. No odjednom sam stala padati i imala škakljiv osjećaj koji me zadržao u zraku te lagano spustio bez da se ozlijedim. Bilo je podosta mračno no netko je stajao na rubu. Bilo je to vjerovatno miljama ispod zemlje, no činilo se kao da je to pravi dom.

" Ima li koga ? " ; odlučila sam upitati te polagano koračala prema sjeni. Pod je škripao,a noge su mi klecale. Odjednom sam pred sobom vidjela snažan bljesak svjetlosti koji je nakon onog mraka bio vrlo štetan za moje oči i više se ničega nisam sjećala.

Probudila sam se sa pogledom na ružičasto cvijeće, u neobično mirisnoj prostoriji. No nisam mogla ostati mirna.

" ROSE ! " ; viknula sam u nadi da me pronašla i spasila od one sjene ili spodobe koju sam ugledala prije bljeska, no iza mene je dopirao neobično nježan muški glas. " Sve je sasvim u redu, ne brini. " ; rekao je potpuno smireno, nisam se usudila okrenuti niti ustati, nisam imala hrabrosti, zatim sam osjetila iznimno toplu ruku na svojem ramenu. Trznula sam se i ustala, ispred mene je stajao sedamnaestogodišnjak crveno-narančaste kose koja je stajala savršeno , kestenjastih očiju te savršeno oblikovanog lica, bez ijedne mane. Zinula sam, što je naravno bilo vrlo nepristojno. No sjajio je svojom ljepotom. Glupo je nazvati muškarca lijepim, no ovo nisam mogla opisati riječima. 

" Zanima li te što se dogodilo ? " ; prekinuo me napokon u mom divljenju te sam potvrdno klimnula. " Sjedni, molim te. " ; pokazao je rukom na mjesto na kojem sam se probudila te sam žurno sjela i čekala odgovore.

" Moje ime je Trevor, tvoje? " ; odovorila sam brzo te nastavila čekati .

" Grace. Pa Grace, pronašao sam te prije dva da.. " ; ubrzo sam ga prekinula bez da je dovršio rečenicu. " Dva dana !? " ; rekla sam buljeći u njega kao da je on kriv za to. " Da,no sve je u redu. Bljesak te onesvijetio. Nitko ga nije proizveo već je on česta nuspojava škakljivog praha.  Znaš kada padneš nekoliko metara ispod zemlje vjerovatno umireš, no taj prah služi da te održi u zraku i uz škakljiv osjećaj spusti. Živu. Nažalost izgleda da si ga prvi put koristila, pa te ovoga njegov bljesak onesvijestio." ; odgovorio mi je pružajući malenu epruvetu s prahom koji je izgledao kao plave šljokice . " Ali, ja nemam taj prah kod sebe. Netko ga je poslao da me spasi. Gdje je Rose ? " ; govorila sam panično i bez stajanja.

" Ovo je vrlo neobično, no svatko od nas ima taj prah. Znaš ovdje ljudi često ne pomažu jedni drugima. Uostalom pronašao sam te u polju makova. " ; pokazivao je kroz prozor svoje malene kolibice na ogromno polje crvenih cvjetova.

" Upala sam kroz deblo i vidjela tu sjenu i onda me prah zaustavio od pada i zatim je nastao bljesak i bila sam u prostoriji,vrlo mračnoj prostoriji i našao si me u polju makova. Kako ?" ; paničarila sam i govorila bez prestanka te sam napokon duboko uzdahnula i smirila se.

" Uostalom ja nisam odavde, ovo je bila užasna pogreška. Oprosti. Odlazim. " ; pokupila sam svoj ruksak te krenula prema vratim, ali me Trevor zaustavio. " Nećeš valjda sama potražiti prijateljicu na ovako velikim prostorima ? " ; držao me za nadlakticu, ali sasvim lagano i opet me duboko gledao kestenjastim očima.  Uzdahnula sam. U što sam se to uvalila. Vlak vremena. Samo bi očajni ušli u njega, sad sam još izgubljena između polja makova i ogromne šume sa potpunim strancem koji priča kao plemić, a očito ne znam ništa o njemu.

" Rekla si da nisi odavde? Kako ? Ovdje je nemoguće doći, a još gorje otići. " ; rekao je kao da je to sasvim normalno za njegov svijet. Nisam odgovorila.  " Krenut ćemo sutra i pronaći Rose, sad odmori. Eno tamo. " ; pokazivao je na zlatna vrata sa uvrnutom kvakom. Uputila sam se tamo te ušla u predivnu sobu, po policama se nalazio mak, a krevet je bio kao i svaki drugi , obavijen pozlaćenim cvijetovima. Legla sam te ubrzo i zaspala.