CANCER GIRL - Croatian/Bosnian/Serbian (love story)

Ovako je sve zapravo počelo :)

III. Part

* ZOEY MIND *

- Okej, što sad buljite u mene? Ajmo plesat. - primila sam Jacka i Ash za ruku te ih povukla na plesni podij. Počeli smo plesat. Ubrzo sam ugledala Tylera kako sam za šankom pije pivo. Čim je primjetio da da sam ga ugledala uzvratio mi je onaj predivni osmjeh te mi onako frajerski mahnuo. Malo sam se ražalostila što nije krenuo do mene, u nadi da bi ponovo zaplesali, ali nema veze. Okrenula sam se prema ekipi i prepustila se ritmu glasne, meni nepoznate muzike.

Sve se doimalo divno, krasno. Sve do onog trenutka kada se mojim trbuhom počela širiti nevjerojatna bol. Bol koju još nikada nisam osjetila. Primila sam se za trbuh i glasno vrisnula. Par ljudi oko mene je zastalo i počelo me ispitivati jesam dobro. - O moj bože Zoey, što je bilo?- Stavljajući moju ruku oko njezinog vrata upitala me. Imala sam osjećaj kao da ću se onesvijestiti. - Neznam. Trbuh me užasno boli. Auuuč! - zajedno s Jackom, polako smo cupkale prema izlazu. Sviježi zrak. Da, to mi treba! Kada sam bila samo korak do izlaza BUM, pala sam. Sve mi se zacrnilo pred očima, a probudila sam se u bolničkom krevetu priključena na milion aparata.

Pored mene na stolcu, spavala je Ashley. - Ash. - malo sam je prodrmala. - Ash, probudi se.- onako sva pospana, čim me je ugledala bacila mi se u zagrljaj. - Ajme, dobro si!! - dodala je sa olakšanjem. - Da, da dobro sam. Haha. Ali, što je bilo? Zadnje čega se sjećam je da smo izlazili van iz Neo Cluba?! - upitala sam ju začuđeno. - Idem po doktora, on će ti to najbolje objasniti. - okej, ovo je već zabrinjavajuće. Pošto na vratima ima kao mali prozorčić kroz koji se sve vidi, tako sam i ja mogla vidjeti kako Ash razgovara s doktorom te su se njih dvoje ubrzo uputili prema mojoj sobi. - Dobro jutro Zoey. Kako si? - u sobu je ušao, pa poprilično zgodan doktor. Bio je jako visok i crn. Na sebi je nosio nekaku maslinasto zelenu odjeću a oko vrata je imao onu stvarčicu pomoću koje se slušaju otkucaji srca. U rukama je držao nekakve papire te je nešto zapisivao i pomno me promatrao. - Dobro sam. Zapravo, vrlo dobro. - nisam znala dal' da budem iznenađena, zabrinuta ili sretna?!? Sve mi je nekako bilo pomiješano. - Super. Ja sam Joel by the way. Umh, znaš li zašto si ovdje? - upitao me i stao ispred kreveta te mi se široko osmjehnuo. Sobica je bila poprilično mala, ali opet dosta velika. Odmah s lijeve strane bio je WC, nasuprot mene ormarić sa dosta velikim televizorom, a s moje desne stranesu bila dva prozora te odmah ispod njih poprilično veliki kožni kauč. Soba je bila vedra. Sva je bila u krem boji sa smeđim namještajem. Stvarno te natjera da se osječaš ugodno u njoj. - Zadnje čega se sječam je bila užasna bol u trbuhu. Ali pojma nemam kako sam završila ovdje. - zbunjujuće sam mu odgovorila. - Aham. Dobro. Prvo se zahvali ovoj predivnoj mladoj dami koja je zvala hitnu i cijelo vrijeme pazila na tebe.Uopče se nije htjela odvojiti ni milimetar od tebe. - pogledao je u Ash, a ona mu se samo nasmješila. Vjerujem da ju je samo zanimalo hoći li ja biti u redu i što mi se točno dogodilo. - Izgleda da si imala samo napadaj slijepog crijeva. Ništa strašno. Koliko vidim sada ti je dobro. Napravili smo mali ultrazvuk i izvadili ti krv. Nalazi bi trebali biti gotovoi do utorka. - gledao je u mene tim predivnim zelenim očima. - Uff, dobro je. A, jeste li zvali moju mamu? - upitala sam s puno olakšanja. - Da, da naravno. Ashley ju je nazvala i trebala bi doći svake sekunde. - pogledala sam prema Ash a ona mi je namignula onim svojim štosom kao, sve je okej.

Doktor je ubrzo iskopčao sve aparate s mene te je ostavio samo infuziju. Nešto smo se malo zezali i smijali kada je u sobu uletjela mama. Čvrsto me zagrlila. Vidjelo se na njoj da je tek ustala iz kreveta. Mislim, ipak je tek šest sati ujutro. Sve smo joj ispričali što se je dogodilo i što je bilo. Ubrzo je osječala veliko olakšanje te je sva zabrinutost nestala iz nje.

I napokon sam došla doma. Lagano sam se ušuljala u svoju PRAVU sobu, a Gizmo je kao neka mala životinjica na baterije počeo skakti po meni i vrtit se ko kreten. Podigla sam ga i čvrsto zagrlila. Samo je onako ponosno šnjofnuo kao pravi Mops. Pošto je bilo tek pola osam, nije imalo smisla ostati budan. Udobno sam se zavalila u svoj najdraži krevetić, naslonivši se na svoju lijevu stranu. Naravno, Gizmo je odmah doskočio do mene i također se udobno zavalio kao neko krme do mene. Lagano sam ga počela dragati i češkati. Krevet mi je bio okrenut tako da iz njega mogu gledati ravno kroz prozor koji je gledao na jedan od najljepših parkova u L.A.-u. Gledala sam tako u onu malu dječicu koja su se veselo igrala te stala razmišljati. Jedino pitanje koje mi se motalo po glavi bilo je Tko je zapravo Tyler?