Tamo gdje si ti

Zašto ga želiš naći?

Unutar gigantskog aviona, sa zvučnika se začuo piskavi glas stjuardese: "Dame  i gospodo upravo smo sletjeli na aerodrom Muhammeda petog u Casablanci. Zahvaljujemo što ste ukazali povjerenje našoj kompaniji. Neka svi putnici ostanu na svojim mjestima do sljedeće objave. Hvala vam." Začuo se žamor negodovanja, jer pobogu tko voli da čeka? Nekoliko minuta kasnije ponovno se oglasila stjuardesa preko zvučnika. "Hvala vam na strpljenju dame i gospodo. Možete se iskrcati." 

Aria Kostas je voljela putovati avionima bez obzira na dužinu leta, ali od ovoga joj je bila muka. I sama pomisao da je na tlu Maroka stvarala joj je nervozu i gušenje. Tu je, ali   bez njega. U istom je gradu kao i on, ali zašto je ta činjenica ne čini sretnom?  Zašto na licu nema onaj veliki osmijeh kojeg je imala kada je dolazila prvi put u Casablancu? Znala je odgovor. Ovoga puta neće ugledati njegove smeđe oči, neće biti njega ispred ulaza da je čeka raširenih ruku i velikog osmijeha. Kada izađe neće biti nikoga da je uguši zagrljajem. Neće biti njega...

Prolazeći kroz gužvu dobro poznatog aerodroma pitala se da li je dolazak ovdje uopšte bio dobra ideja? U glavi joj je bio opći kaos. Prolazeći kroz gužvu tražeći izlaz pitala se što će biti ako ga uspije pronaći, nadala se nečemu pozitivnom jer je ipak bila dio njegovog života, trebao bi barem da sasluša ono što ima za reći. Bez obzira na sve znala je da mora da ga vidi, čekala je i više nego dugo na ovaj trenutak, i da želi da se vrati, ne može, jer je hodala naprijed ravno prema izlazu sa malim crvenim koferom. Pratila je upute koje koje joj je Karim dao. Znala je da bez obzira na sve nije bila sama u svemu ovome i na tome je Karimu bila zahvalna. Znala je da su Anwara mogli naći na najjednostavniji način, ali ovo je bila njezina potraga i igrat će se po njezinim pravilima. Voljela je da komplikuje stvari. 

Zakoračivši na  vreli beton požalila je što je obukla crne pantalone i crnu majicu. Bilo je pakleno vruće što je uobičajeno za ovo područje sredinom ljeta. Spustivši kofer u stranu sa ruke je skinula crnu gumicu za kosu, te je kosu svezala u neuredni rep kako se ne bi istopila dok dođe do hotela. Uzela je kofer natrag u ruke te se osvrnula oko sebe tražeći taxi, spazivši jedan preko puta krenula je prema njemu. Došavši  spustila je kofer kako bi ga vozač mogao staviti u gepek, otvorila je suvozačeva vrata, te sjela unutra nestrpljivo čekajući da krene. 

"Bonjour" Rekao je mladić njezinih godina. Razumjela je francuski, ali nije voljela da ga govori. Nasmiješila se klimnuvši glavom u znak pozdrava. Pogledala ga je upijajući svaku crtu njegovog lica. Voljela je da posmatra ljude sa pažnjom, mislila je da tako može da pogleda i u dušu te osobe, ali ono što bi i pomislila na kraju bi se ispostavilo kao netočno. "Lijep je." Pomislila je, ali zar nisu svi marokanci lijepi? Iz džepa je izavadila maleni papirić da imenom hotela u kojem je napravila rezervaciju. 

"Hotel Four Seasons?" Upitao je na što je ona klimnula glavom ne znajući koji jezik da upotrijebi. Izabrala je engleski. 

"Da, da li je lijepo tamo?" Upitala je, jer do sada nikada nije vidjela taj hotel.

 "Hmm, veoma. Ali, novac, previše." Vodio je malu bitku govoreći engleski, te je stalno zamuckivao, što je bilo sasvim u redu, u neku ruku i slatko.

 "Slažem se, da skupo je, ali barem ću se osjećati kao kod kuće." Rekla je slegnuvši ramenima. 

"Koliko dugo?" Upitao je misleći na to koliko dugo će ostati. 

"Ne znam, dugo. Nisam došla na odmor." Odgovorila je dok je gledala kroz prozor u bijele zgrade, i palmino drveće koje je izgledalo kao zelene mrlje na bijelom blatnu zbog brzine kojom se automobil kretao. Gdje li je on sada, zapitala se. 

"Nego?" Iznenada je upitao natjeravši je da se trgne  te pažnju ponovno usmjeri na njega. 

"Došla sam da pronađem nekoga." Odgovorila je brzo pažnju ponovno usmjerivši na prozor. 

"Dečko?" Upitao je na što je ona rekla "da"  bez da se okrenula ponovno prema njemu. 

"Zašto ga želiš naći?" "Zar ne zapitkuješ previše?"Pomislila je, moleći Boga da stigne što prije kako ne bi morala odgovoriti na još koje glupo, frustrirajuće pitanje, od kojih je svako čula po stoti put do sada.

"Zato što ga volim." Odgovorila je iznervirano što se moglo i primijetiti. Pitala se zašto netko jednostavno ne može razumjeti osjećaje koji se stvaraju kada  voliš i želiš nekoga  bez obzira da li te ta osoba još uvijek voli ili ne. Kada voliš nekoga onda jednostavno ne odustaješ. 

Ostatak vožnje provela je odmahujući i klimajući glavom ne pokazujući nikakvu zainteresiranost za pitanja koja joj je Anas, čije je ime u međuvremenu saznala, postavljao. Samo je željela da što prije dođe,  baci stvari u hotelsku sobu i uhvati malo sna kojeg nije imala već danima. 

Zaustavivši automobil pred hotelom koji je izgledao u potpunosti novo, ugasio ga je, te izašao da izvadi kofer. Duboko je udahnula pogledavši još jednom u zgradu ispred sebe, te je izašla. 

"Potrudi se da uživaš i da se zabaviš dok si ovdje. Nadam se da ćeš pronaći ono za čime ti srce žudi. Želim ti puno sreće." Rekao je spustivši kofer ispred nje, pružajući ruku u znak pozdrava. 

"Hvala ti. Sretno." Prihvatila je njegovu ruku. Rukovali su se, a zatim okrenuli leđa jedno drugome vraćajući se u realnost. 

Ušavši u predvorje hotela, Aria je bila i više nego zadivljena. Raskoš i luksuz odisali su u svakom ćošku.  Crni mramorni pod sa bijelim šarama, te veliki smeđi mramorni stol na kojem se nalazilo šaroliko cvijeće činili su samo dio onoga sa čime je ona bila zadivljena.  Zlatni strop na kojem su se nalazili poznati marokanski mozaici činilo ga je prekrasnim, crni klavir preko puta kojeg su se nalazile stolice i stolići za one koji se čekali na nekoga dodavalo je predivni sklad svim ostalim detaljima. Osjećala se kao Alisa u zemlji čuda na putu ka recepciji sačinjene od tamno smeđeg mramornog pulta sa raznoraznim letcima koji su promovirali događaje i mjesta koji su ove godine atrakcije u Casablanci. Iza pulta sjedila je žena tamnije puti i duge crne kose, razgovarajući na telefon, a  iza nje police sa stotinama ključeva. Stala je sa strane te sačekala recepcionarku da završi sa razgovorom.

"Izvolite kako Vam mogu pomoći?" Rekla je recepcionarka nakon pola minute.

"Dobar dan. Imam rezervaciju na ime Aria Kostas." Rekla je praveći korak bliže, stavljajući ruke na pult. 

"Gospođice Kostas očekivali smo vas čak i ranije. Tako da je Vaša soba uvelike spremna. Neću Vas dugo zadržavati, pretpostavljam da ste jako umorni, i da jedva čekate da legnete. Jedina stvar koja mi treba od Vas jeste Vaš pasoš, izvolite ključ, a ako Vam je bilo što potrebno možete pozvati recepciju, broj 2 na telefonu koji se nalazi u Vašoj sobi." Izvadila je pasoš iz torbe, stavivši ga na pult, a zatim je uzela ključ. 

"Hvala Vam." Rekla je zaputivši se prema liftu. 

"Soba 236" ponavljala je u sebi tražeći sobu, osjećajući se kao u labirintu. 

"Ovu sobu tražiš?"...

Nakon dugooo vremena odlučila sam da objavim nešto novo, a i nešto što mi mnogo znači.

Nadam se da će vam se svidjeti...