SRCE ILI MRŽNJA ✔️

PART 10

SOFIA P.O.V.

Nakon što sam otrčala još 10 kilometara sa starim prijateljem vraćam se u stan da se istuširam. Nisam bi primijetila da me prati crni auto BMW .

Nisam se obazirala previše jer mene sigurno ne prati. Možeš misliti. Koračam ulicama usput ispijajući gutljaje vode da ne dehidriram.

Mislila sam da sam izgubila kondiciju, ali sam se prevarila. Još uvijek sam u istoj formi kao i prije 3 mjeseca.

Konačno ugledam zgradu ubrzavajući korake da što prije dođem i da se opustim pod tušem. Pogled mi je bio na podu tako da nisam mogla vidjeti ljude oko sebe. Nijemo prolazim pored ljudi koji su me pozdravili, a ja kao oparena hodam kao muha bez glave.

Stisak na nadlaktici me zaustavio okrećući me. Srce mi je iskočilo od silnog prepada. Njegove oči su bile zbunjene, a lice smrknuto. I dalje je bio preljep. Kosa uvijek je bivala ista, sjajna, očaravajuća i mirisna, dok tijelo snažno, dobro građeni mišići koji su se isticavali ispod majce.

Ruku položim gdje je srce kako bi smirila disanje i otkucaje. Zažmirim na trenutak brojeći do 10 te otvorim oči. Njegove usne se razvuku u najljepši osmjeh otkrivajući dva reda prekrasnih zubi i slatkih rupica u obrazima koje su ga činile još slađim.

"Oprosti, ako sam te prepao."

Cinično se nasmijem te okrenem leđa dalje hodajući prema zgradi. Stisnem na interfon kako bi mi se vrata otključala te uđem krećući se stepenicama do svoga stana.

Upravo završavam s sušenjem kose te je počešljam. Stavim male crne naušnice i crna traperice s bijelom majcom.

Izađem u hodnik prema kuhinji te izvadim iz ormara čips i iz hladnjaka hladnu bocu vode. Upalim televizor listajući programe koji trenutno nemaju ništa osim gluposti. Prispojim laptop za televizor puštajući neke od svojih omiljenih videa.

(Dva sata kasnije)

Spremam po stanu preostalu odjeću koju sam upravo izvadila iz mašine. Ispeglam te lijepo pospremim na svoja mjesta zadovoljna onime što radim. Naručila sam preko interneta novi mobitel.

Trebao bi doći kroz par dana. Ionako nisam luda ni opsjednuta za mobitelom, ali mi fali svakodnevne aktivnosti koje provodim. Mrzovoljno izdahnem stavljajući i posljednju odjeću te zatvorim ormar.

Dosada me ubijala. Neznam što da radim. Sada je 16:46.

"Uffff..."

Frustrirano prođem rukom kroz kosu te zavežem u visoki rep. Odlučim se za laganu šetnjicu gradom te uzmem torbicu iz spavače i obučem adidas tenisice.

Lijepo je vidjeti grad u lijepim nijansama crveno-rozih boja do narančasto-žutih. Obožavam takve prizore. Izgleda nekako romantično.

Možda zato što tražiš ljubav?

Kako mrzim svoj glas. Gluplji je od čitave grupe magarca. Bolje da šutiš jer uvijek ispada sve krivo.

Zato što delaš sve krivo. Uf. Mrzim te. Mrzim.

Trebat ćeš me još. Pametniji si dok šutiš. Ne javljaj se.

Djeca trče trgovima i parkovima igrajući se različitih igra. Da mi je barem u njihove godine ponovni doći i vratiti vrijeme natrag.

"Zanimljiv pogled?"

Okrenem se gledajući "pametnog " debila kako se ceri od uha do uha.

"Ljepši je nego da te gledam u facu."

Prođe rukom kroz svoju smečkastu kosu te me odmjeri od glave do pete. U očima sam vidjela kako mu se dopalo ono što je vidio na meni. Tipični muški.

"Pratiš me?"

Kratak osmjeh mu se odmjeri licem te napravi tri koraka prema meni.

"Vidio sam te da si tu sama. Da ti pravim društvo?"

"Društvo poput tvojeg ne dolazi u obzir. Možeš slobodno produžiti tamo gdje si krenuo."

"Bojim se da to nije moguće."

"Molim?"

"Čula si me."

"Toga se i bojim."

"Nego, idemo u neki kafić?"

"Ne! Zar ne razumiješ kada ti netko nešto kaže? Okani me se. Ja nisam kao one tvoje fufice koje iskoristiš pa baciš kao neku krpicu. Jasno?"

Osmjeh mu je nestao dok mu se na licu ocrtalava napetost i bijes. Žila mu je iskočila na vratu jedva pulsirajući krv. Okrenem se da ću poći prema stanu, ali njegove ruke ogrnu moje ruke bijesno stiskajući.

Bol se povećavala koliko sam ga s bijesnom i mržnjom gledala u oči.

"Pusti, boli me!"

Njegove oči se raznježe, a stisak odma popusti. Odmakne se praveći prostor jedva dišući kao da se bori za zrak.

"Sofia, oprosti mi. Nisam te ozlijedio?"

Korakne prema mani dok se ja automatski pokrenem unazad spriječavajući ga rukom da ne prilazi.

"Ne."

Upitno podigne obrvu nijemo gledajući me.

"Samo se odmakni od mene."

Ogrnem se rukama prolazeći preko mišića gdje me bolilo. Okrenem se blago trčajući što prije da pobjegne od njega.

Vrati se i ispričaj. Molim? Si ti normalan? Nema teorije.

Ako imaš i malo srca onda ćeš se samo okrenuti.

Okrenem se brzinom munje prema mjestu gdje se maloprije nalazio. Nisam ga vidjela te sam pogledala okolicu susretajući ga s nekom crnokosom.

Oboje su se žvalili dok su prolaznici gledali u njih. Doslovno sam buljila u njih preklinjajući da ih grom pogodi, ali molbe nisu uslišane. Okrenem se i potrčim dalje koliko su me noge nosile.

Ležim u krevetu gledajući u strop. Pokušala sam sve načine da zaspim, ali ni jedna nije upalila za sada.

"Kvragu!"

Dignem se otkrivajući se te odem u kuhinju po soka. Uzela sam najveću času i u nju natočila soka. Polako sam ispijala sve dok nisam došla do kraja. Vratila sam se u krevet te se pokrila preko glave.

7:26. Divno jutro. Za poludit. Moji mišići su toliko mlohavi da me boli sve kada ikakav pokret napravim.

"Za sve je kriv on! On!"

Jedva se ustanem iz kreveta kako bih obavila higijenu te sjednem za stol usput radeći si čaj protiv bolova. Jedva držim oči otvorene dok sipam vrelu vodu u času.

Podignem pogled prema balkonu umalo puštajući čašu. Priberem se i maknem zavjesu preko cijelog prozora.

Još fali da me i prati kada idem na wc. Nasmijem se u sebi kao malo dijete te sjednem na kauč paleći TV . Nedugo zatim čujem kucanje na koje se stvarno stresem jer sam mislila da će taj neki da mi razvali vrata. Otključam vrata ovog puta ljutito pogleda.

Već vidim da me ovaj manijak neće ostaviti na miru.

"Što trebaš?"

"Pa...."