Kad vrijeme stane v2.

(^.1.^)

Amelia P.O.V.

Probudio me vrisak. Sjela sam na krevet uspravno, teško dišući. Srce mi je lupalo u grudima dok sam ga ja pokušavala smiriti umjerenim disanjem. Kapljice znoja lijepile su mi se za čelo te sam ih ja obrisala jednim potezom rukava.

Kad sam se smirila shvatila sam da je vrisak bio moj. Bol se širila stražnjim dijelom mog ramena. Stisnula sam zube pokušavajući potisnuti bol, no ona je bila previše tvrdoglava. Pretisnula sam dlanom rame te je odjednom bol nestala.

Zbunjeno sam trepnula te opustila ruku maknuvši dlan s ramena.

Ovo nije prvi put da se dogodilo. Prije 8 godina ista bol se pojavila u donjem dijelu mojih leđa.

Moja zabrinuta mama je uletjela u sobu.

"Što se događa?! Gdje gori?! Koga moram udariti u međunožje?! I vjeruj mi, neću oklijevati!" vikala je te mi istjerala osmijeh na lice.

"Sve je u redu, mama. Samo noćna mora", opravdavala sam se.

Izraz lica joj se smekšao te je spustila metlu na pod. "Oh... želiš li razgovarati o tome?" upitala je znatiželjno.

"Um... ne, ovaj... Nije da ne želim, nego se errr ne sjećam", izvlačila sam se nervozno.

"Nisam iznenađena", rekla je jednostavno i izašla iz sobe.

"Hej!" povikala sam za njom.

Prekrižila sam ruke na prsima. Poznata je činjenica da sam jako zaboravna, no ne trebaju to baš svi istaknuti!

Ušla sam u kupaonu da obavim higijenu

Hladna voda poslala je trnce kroz moju kožu.

Otuširala sam se te četkom prošla kroz svoju dugu smeđu kosu.

Dva smeđa oka gledala su me iz ogledala proučavajući moje lice.

"Amelia!!!" moja mlađa sestra se derala ispred kupaone, "Izađi već jednom! Unutra si sto godina! Ne želimo valjda da staklo pukne. Nitko ne može podnijeti toliko ružnoće odjednom!"

Izašla sam iz kupaone i prostrijelila Emily pogledom. Zadovoljan kez bio je na njenom licu kad je ušla u kupaonu.

Ušla sam u kuhinju. Na stolu me čekalo pecivo koje sam zagrizla te  na brzinu zavezala svoje roze starke koje su već pomalo gubile boju.

Zvono se čulo te sam ja potrčala da otvorim vrata.

Ispred mene je stajala moja najbolja prijateljica, Valeria.

Valeria ima dugu smeđu kosu i kestenjasto smeđe oči. Kosa joj je bila svezana u konjski rep i zavezana s plavom trakom.

Na sebi je nosila crne tajice s bijelim zvjezdicama i majicu kratkih rukava na kojoj je pisalo:

"I soemnly swear that I am about to get food"

Nasmiješila sam se i izašla iz kuće zatvarajući vrata.

...

"Jesi čula da dolazi neki novi učenik?" upitala me je Valeria.

Zbunjeno sam ju pogledala: "Sada? Na kraju godine?"

"Ma, ne. Iduće godine", odgovorila je.

"Oh...je barem zgodan?" upitala sam kezeći se.

Zakolutala je očima: "Ne znam, nisam ga nikada vidjela."

Uvijek sam se pitala zašto Val nije uopće zainteresirana za dečke. Možda već ima jednog, ali rekla bi mi...zar ne?

"Uostalom znaš li koji je sutra dan?" upitala je misteriozno se smješkajući.

Zbunjeno sam ju pogledala: "Zadnji dan nastave?"

Zakolutala je očima: "Ne, mislim... da, ali nisam na to mislila..."

"Petak?" upitala sam još uvijek zbunjeno.

Upregnula sam mozak pokušavajući se sjetiti na što ona misli, no glava mi je bila puna činjenica iz povijesti, pravila iz gramatike i formula iz fizike. Moglo bi se reći da sam imala težak tjedan.

"Ne, ludo. Sutra je tvoj rođendan", rekla se suzdržavajući se da ne prasne u smijeh.

"M-molim?" promucala sam zbunjeno, "Je?"

Uozbiljila se i blenula: "O, moj bože. Ti si stvarno zaboravila!"

"Možda... nije da sam baš razmišljala puno o tome i uostalom imam puno stvari na pameti..." promucala sam.

Pogledala me kao da sam prolupala: "Nešto važnije od svog rođendana?"

Prije nego li sam uspjela odgovoriti, čula sam zvuk šuštanja grmlja iza sebe.

Naglo sam se okrenula.

"Vjerojatno je samo ptica", komentirala je Valeria.

Opustila sam se te kimnula glavom u znak potvrde.

Nešto crno je izletjelo iz grmlja i poletjelo prema meni.

Vrisnula sam te zamahnula rukom ispred sebe.

Nisam ni dotaknula pticu, no ona je bila odbačena u stranu.

Zbunjeno sam pogledala u svoj dlan. Jesam li ja to napravila?

Moje misli prekinula je baba s prozora.

"Tko tu višti?! Ljudi ne mogu spavati! Pokazat ću ja vama babe jedne! Poželit ćete da se niste rodile!" vikala je s prozora mašeći štapom u zraku.

"Je ona to nama rekla 'babe jedne'?" šapnula sam Valeriji te se ona nasmijala.

"By the way pet poslijepodne je. Nitko normalan više ne spava", komentirala je ona.

Baba je zatvorila prozor i povukla se u svoju creepy jazbinu.

"Da! Imamo pravo vrištati koliko hoćemo! Prošlo je pet", rekla sam ja te smo ostatak dana provele provocirajući ludu babu.

Sve dok nam nije izašla sa štapom. Dap... onda smo bježale.

Hejla ljudeki! Kao što možete vidjeti ovo je nove verzija moje stare priče "Kad vrijeme stane".

Promijenit ću još mnogo stvari jer mi se većina u orginalu ne sviđa. Kao npr. više nije Ariana, nego Valeria.

Nadam se da vam se svidio prvi nastavak. See ya next time! Byee!