Kad vrijeme stane v2.

(^.2.^)

Amelijin P.O.V.

"Došla sam!" povikala sam nikome pretežno.

Ostavila sam torbu na stolici i otišla u dnevni boravak.

Nova serija koju gledam trebala bi započeti za pet minuta. Vjerojatno ste čuli za nju. Teen wolf. Imamo samo jednog uzročnika te odluke. Valeria. cura je doslovno opsjednuta s tom serijom i spoilala mi je već 3 sezone.

Da uopće ne spominjem da je došla u papučama uplakana na moja vrata kad je jedna likica umrla.

No eto, čaj i maraton crtića rješava sve.

Otišla sam do stola i pokušala dohvatiti danjiski kad je on otklizao do drugog kraja stola.

Huh? To je čudno. Ponovno sam ga pokušala dohvatiti, no pao je sa stola. 

I onda je počela potjera. Pa... moglo bi se reći da je pobjegao ispod kauča. 

Odjednom mobitel mi je počeo zvoniti. Angel with a shotgun by the Cab odzvanjao je prostorijom na najglasnijem.

Iznenađeno sam poskočila i lupila glavom o stol s obzirom da sam bila ispod nj.

Pokušala sam dohvatiti mobitel, no on je, sljedeći primjer danjinskog, pobjegao od mene.

"Koji se vrag danas događa!" ljutito sam povikala i otrčala u kuhinju.

Vratila sam se s hvataljkom u ruci. Ulovila sam mobitel između krakova i nekako ga uzela u ruke.

Javila sam se.

"Je gledaš!?" super uzbuđen glas s duge strane je upitao.

"Koji se vrag događa, Valeria!" povikala sam ignorirajući njezino pitanje.

"Huh?" zbunjeno je upitala.

"Danas mi se stalno događaju čudne stvari!"

"Kako to misliš?"

"Recimo na satu kemije sam srušila epruvetu bez da sam ju uopće taknula..."

"Stvarno? A ja sam mislila da si bila smotana kao i obično", nasmijala se.

"Nije smiješno!" povikala sam.

"Okej, okej... dolazim", rekla je tiho i poklopila.

Spustila sam mobitel kad se začulo zvono na vratima.

"Huh?" upitala sam zbunjeno.

Otvorila sam vrata i ugledala Valeriju ispred.

"Ali mislila sam da si ku-", započela sam, ali me ona prekinula.

"Nemamo vremena", rekla je i ulovila me za ruku.

Odjednom kao da se sve ubrzalo. Prolazile smo pokraj kuća koje su naposlijetku postale šarene mrlje.

Sljedeće što sam znala, Valeria i ja smo stajale usred šume. Pa barem mi se činilo kao da smo u šumi. 

Bile smo na nekoj malenoj livadici koja je bila okružena borovima tako visokim da se svjetlost jedva probijala.

Ogledala sam se malo oko sebe. Livada je bila prazna osim jedne stjene... svjetleće stjene? Došla sam do nje i pobliže ju pogledala.

Nije to bila ogomna stjena. Zapravo bila je veličine barskoj stolici. Svjetlila je svjetlo plavom bojom, a na njoj su ukrug bili uklesani čudni znakovi. 

Uspjela sam prepoznati vatru, vodu. zrak i zemlju prije nego li me Valeria prenula iz misli.

"Stavi ruku u krug", rekla je smireno. Kao da nije ni primjetila megabrzo trčanje do ovdje.

Namrštila sam se i približila ruku krugu.

"A hoće li me pojesti?" upitala sam ju i povukla ruku.

Pogledala me onim pogledom koji upotrebljava kad kažem nešto zaista glupo.

"Jesi ikada vidjela stjenu da je pojela nekoga?" upitala me je s podignutom obrvom.

"Ne, ali nije baš da često viđam stjene usred šume koje svijetle i imaju uklesane čudne znakove", istaknula sam.

"Amelia..."

"Da?"

"Stavi ruku u krug!"

"Okej... ne moraš vikati...", rekla sam i stavila ruku na stjenu.

Stjena je zasvijetlila i progutala moju ruku.

Pokušala sam vrisnuti kad je svijet nestao u bijeloj svjetlosti.

Kad se blještavilo povuklo mogla sam razaznati nekoliko obrisa.

Vidjela sam ženu s djetetom. Žena je djetetu stavila narukvicu koju sam odmah prepoznala kao svoju.

Obje su isčeznule.

Na njihovom mjestu pojavila se druga prostorija. Prostorija za bal rekla bih. Vidjela sam Ameliju i još nekog dečka kako sjede za stolom. Odjednom strop se srušio i unutar dvorane upali su neki ljudi.

Sve je nestalo.

Sljedeća scena bila je ispred nekog dvorca.

Mogla sam vidjeti Ameliju, Valeriju i još dvoje dečkiju kako padaju s velike visine.

Baš kad su trebali udariti u tlo slika je nestala.

Na njezinom se mjestu pojavila sljedeća scena. Bilo je to u nekom malom selu s kućicama pokrivenim snijegom.

Vidjela sam sebe kako ulazim u neku kućicu te pucam prstima. Svo vrijeme kao da se usporilo. Nekolicina odraslih osoba pokušala je napasti drugu Ameliju, ali ona ih je svojim ninja pokretima sve pobjedila. 

"Kad sam to naučila?" pomislila sam iznenađeno.

Slika je isčeznula.

Sljedeće što sam znala. Stajala sam u nekom laboratoriju, a ispred mene je bio stol pun pisma.

Opet sam ugledala drugu Ameliju kako podiže ta pisma te si mrmlja nešto u bradu.

Sve se dogodilo u jednom trenutku. Nož je prošao kroz mene i zabio se drugoj Ameliji pokraj vrata. Ispustila sam iznenađeno uzdah kad se sve zamutilo.

Zadnja scena bila je u nekom kampu. Samo što je kamp gorio. Svugdje sam mogla čuti vrištanje i dozivanje upomoć.

Tada se sve zamračilo.