Izgubljena ratnica

UVOD

Prije tri godine

Victoria je sjedila na gruboj zemlji ne mareći što će uprljati svoju haljinu. Gledala je sunce kako se rađa iz zemlje, osvjetljavajući tamno nebo. Zvijezde su počele blijedjeti, i Victoria ih pogleda posljednji puta te noći. Ali čim je vidjela zlatno sunce kako se probija kroz krošnje šuma u daljini, nije žalila. Jutro je bilo Victorijin najljepši dio dana. Većina ljudi još je uvijek spavala u svojim toplim krevetima, snivajući snove i odmarajući se. No, Victoria nije imala udoban i topao krevet, nije sanjala lijepe snove već noćne more te se sigurno nije odmarala. Victoria je živjela s gđom Hightower, ženom koja je vodila sirotište. Gđa Hightower nije bila vrlo druželjubiva, često je bila namrgođena, ali djeca su je voljela. Možda jer je brinula o njima, bila im majka koju nisu imali. Da, gđa Hightower bila je stroga, ali ih je željela naučiti životu koji sigurno nije bio med i mlijeko. Victoria je bila jedna od najstarije djece u sirotištu, gđa Hightower ju je primila u sirotište kad je imala trinaest godina. Samo je George bio stariji od nje, dan prije je napunio dvadeset jednu godinu i morao je otići. Victoriji je bilo žao, pogotovo jer je George bio njezin jedini prijatelj koji je znao sve njezine tajne, ali morala ga je pustiti. 

"Mjesečariš?" začula je poznati glas koji bi prepoznala bilo gdje. Okrenula se i ugledala Georgea. Prvo što bi itko primijetio na njemu bila je visina. O da, bio je visok. I te njegove lijepe tamne zelene oči. Victoria ih je obožavala jer su tako različite od njezinih tmurnih sivih. Nasmijala se, ali smiješak je ubrzo nestao jer se namrštila. "Odlaziš?"

George je udahnuo i elegantno se smjestio kraj Victorije. Njegova smeđa kosa stalno mu je upadala u oči, ali njemu to nije smetalo. Victoria je uzdahnula jer je dobro znala koji je odgovor. Odlazi, pridružit će se kraljevskoj vojsci i boriti se za svoje kraljevstvo, zemlju i ljude koje voli. To je bio Victorijin san odmalena, otkad je gledala oca kako se sprema za bitku. Ali nitko je nije shvaćao ozbiljno jer je bila djevojka. 

"Da," odgovorio je George. Promatrao ju je. Obožavao je njezino okruglo ženstveno lice i sive oči koje gledaju kroz dušu. Često je znala uputiti Georgeu sarkastični pogled koji rabi na ljudima koji joj idu na živce ili im ne vjeruje. Ali sada su bile tužne. Njezine inače pune crvene usne sada su bile stisnute u crtu. Bila je ljuta, dobro je to znao.

"Hoćeš li se vratiti?" upitala ga je tiho. Rukama je čupala travu da izrazi svoju ljutnju i da ne udari nekoga. Inače joj je George bio vreća za udaranje, a sada... I dalje je čekala odgovor. Nestrpljivo je pogledala u Georgea i morao se nasmijati. Neke se stvari nikada neće promijeniti.

"Ne znam," odgovorio joj je iskreno.

"Dobro," Victoria je obrisala suze i duboko udahnula. George nije znao da je plakala.

"Gledaj..." okrenuo je tijelo prema njoj i zaustavio njezinu ruku kako bi prestala čupkati travu. Pogledala ga je ravno u oči i čekala da nastavi, ali on nije znao što reći. Ne želi ostati u sirotištu, ali isto tako ne želi ostaviti Victoriju. Duboko je udahnuo i rekao:

"Victoria... Moram ići, razumiješ to. Ne mogu propustiti jedinu priliku da ostvarim san. Da mogu, poveo bih te sa sobom, ali... Priznajmo, još nisi spremna na to. Imaš još puno vremena da se naučiš boriti-"

"Znam se ja boriti!" prekinula ga je i istrgnula ruku iz njegove. Ruke je prekrižila na grudima i ljutito ga pogledala. Nije bilo ni traga suzama i blago se nasmiješio.

"Znam da se boriš bolje od svih muškaraca koje sam vidio. Dobro, osim mene."

Victoria se nacerila i protresla glavom. "Ne bih rekla."

"Još si premlada i imaš vremena naučiti boriti se bolje i od samog kralja. Ali moraš ostati s gđom Hightower, i kad dođe vrijeme, vratit ću se." Obećao je. Dlanom joj je dotaknuo obraz, a ona se nasmiješila i šmrcnula.

"Daješ mi riječ?"

"Dajem ti riječ."

No, riječi ne znače isto kao i djela.