Naravno ponekad ne znate šta očekivati od osoba poput Alana,da li uvijek bježe i nestaju poput magle ili jednostavno je on samo takav?
Zašto je pobjegao,da li to znači da se sjeća šta je rekao,da li ću ja morati prva pričati o tome?
O čemu zapravo mi imamo pričati ni o čemu,ništa čudno se nije desilo samo je on takav kreten koji nije osjećajan kojeg boli kurac za sve ,a kamo li za mene.
Čemu sam se ja nadala,sretnom kraju? Oh,u životu nije ništa važno sve izgubi smisao nakon nekog vremena izgubiš pojedine osobe ,a da nisi ni svjestan kakvu to rupu ostavlja u tvom srcu.
Ustala sam lagano u školu da se spremim i za danas sam pripremila crne hlače koje su bile poderane na koljenima i veliku Adidas hoodicu.
Našminkala sam se kao i obično raspustila kosu i bila spremna za školu,mama je odlučila da me ona danas vozi,ali kada smo izašli vani tamo sam vidjela Teu i Leona i nisam imala srca ostaviti ih same kada su me već zvali.
Popnula sam se do njih i tako smo normalno razgovarali,sve dok Leon nije rekao da se Alan nije pojavljivao od jučer.
Isuse gdje je taj mali nestao?
Kada smo došli u školu vidjeli smo Alana koji je sjedio sa nekom prosječnom plavušom i pričao smijajući se.
Bravo,dok se mi brinemo ti uživaš,kako divno Alane si započeo moje vraćanje povjerenja u tebe.
Tea me samo pogledala ispod obrva sa uvučenim usnama ,a ja sam samo zadignula obrvu uzdahnula i produžila do omiljenog mjesta.
Stavila sam slušalice u uši i pažljivo gledala naprijed kako rijeka teče i zapinje od brijeg,kamen i slične prepreke i opet prolazi dalje nastavi.
Tako je i u životu često krenemo,ja lično kada mi se desi previše dobrih stvari u životu nekako se ražalostim i samo čekam trenutak kada će biti nešto ružno jer čovjek ne može dug period biti srećan i uživati uvijek se nešto desi.
Mi smo rijeka koja teče,a i kada zapnemo od neki brijeg... Ko ga jebe,mi to možemo,hoćemo i želimo nastaviti dalje u punoj snazi nastaviti svoj put ka cilju.
U mom razmišljanju prekinuo me doticaj mog ramena,trznula sam se naglo ka nazad i vidjela Alana,samo sam vratila pogled ka naprijed tupo gledajući dok se on smjestio pored mene sjedeći na ruksaku. Bilo je zelenilo i trava je bila suha,ali očigledno je on više brinuo o sebi nego ja kao žensko.
"Možeš li izvaditi slušalice da pričamo?",upitao je.
Klimnula sam glavom i izvadila ih. "Jesi li dobro?",upitao me.
Slegnula sam ramenima. "Da,da jesam,zašto da ne budem?",nasmiješila sam se.
"Ja vidim da nisi okej,možeš li mi reći što ti je?",upalio je svoju cigaretu tupo gledajući u brijeg.
Šta ako i on razmišlja na isti način kao i ja?
"Nije mi do druženja ovih dana,nije mi do priče ne želim nikoga u svom životu želim biti ostati sama shvataš?",upitala sam sa ciničnim osmijehom te nastavila. "Ja ne mogu jedan dan biti loša i mortus,a već sledeći sprijateljiti se s ljudima ,ja nisam ti Alane i sve dok to ne shvatiš nećeš vratiti moje povjerenje u sebe",bijesno sam ga gledala.
Otvorio je usta da nešto kaže,ali bilo je prekasno. Već sam otišla od njega.
Ponekad je najbolje otići od svega.
A/N
Pa evo nastavka,nadam se da vam se dopada.
Ostavite komentar koliko biste voljeli da ima još nastavaka?
Love you all! 💜👶
