Gutam razrijeđenu instant kavu. Nespretno držim cigaretu i gledam onu malu trantičicu na travi. Sretna je. Neopterećena, živi za sebe. I ja želim živjeti za sebe, ali u lancima ljudi, padam, spotičem se pa moja želja postaje nerealna. Nema veze. Ne odustajem od nje, već od prividnih lanaca koji me drže i one ruže koja se krija iza trnja jer je lijepa. Trnje ju je otuđilo od realnog svijeta, a sjećanje da je i ona bila poput moje tratičice, malena i krhka, je izblijedilo. Lijepa si, ali si sama. I neka si. Najljepša, tvoja pobjeda, tvoja Pirova pobjeda.
-gdje je princ koji čuva ružu?
Princ se ogrebao.
-zašto više voliš trantičicu?
Jer po njoj gaze, ali se i dalje drži.
-svi smo mi cvijeće, samo su neki cvjetovi zla
