OKOVI PROŠLOSTI

PART 34 / "Pokvario je trenutak!"

Konačno smo nakon našeg 'kraćeg' i jako bitnog razgovora se odlučile ući u klub. Samo sam jedva čekala da vidim konačno to lice nakon 3 godina, pa sam se osvrtala po klubu nadajući se da će od nekuda iskočiti ispred mene, ali nakon pola sata i dalje sam se nadala.

Teo, Kiara, Jakov, Mia za koju nisam znala da su je pozvali i ja. Sjedili smo u separeu, a ja sam namjerno sjela tako da gledam na ulaz. Već nakon pola sata u klub je ušla osoba koju sam cijeli dan jedva čekala vidjeti u školi. Ne iz tog razloga da ga vidim, nego iz tog razloga da ga ubijem. 

Leon je prošao pokraj našeg stola i mahnuo Teome i Kiari ne gledajući u mene i samo otišao do separea na drugom kraju kluba na kojeg sam također imala okej pogled. Vidjela sam da je bio u nekom društvu mogu reći zgodnih cura, a i dečkiju, vjerojatno društvo iz njegove bivše škole. 

Da je došao u naš separe mislim da bih dignula strku oko one fotke i toga svega na toj stranici. U školu ne može doći pa neka se ja sama nosim s tom burom koja se podignula u školi, neka je ja smirujem, a on neka nevino uživa doma i pravi se bolestan. U klub može doći, a u školu ne, koji jadnik. 

Nakon pola sata već odličnog pričanja s ekipom za separeom popili smo već dosta, okej, ja sam se probala suzdržati jer sam zaista trebala porazgovarati s Leonom, a i Andrejem kad dođe u klub.

Primjetila sam da su se već ljudi iz Leonovog separea, u kojem je bio, počeli razilaziti. Jedni su otišli plesati na podij dok su drugi otišli za šank ili na toalet ili čak vani pušiti kao što je Jakov prije par minuta. Približavala sam se Leonovom separeu u kojem je sada bio samo on i još jedan frend, prepoznala sam ga, to je jedan koji s njim igra rukomet. 

Sjela sam preko puta njega te ga ozbiljno pogledala.

"Moramo razgovarati!" oštro sam mu rekla, a onda ga je njegov frend pogledao, pa i mene i otišao od nas.

"O čemu?" upitao me i nasmijao se te popio nešto što je imao u čaši, očito votku pošto je već prazna flaša bila na njihovom stolu.

"Znaš ti dobro o čemu!" rekla sam mu oštro i grubo, mislim da me se već počeo i plašiti. 

"Dobro, ali ne ovdje." rekao je i ustao se te mi ponudio ruku kao za ples, ali sam samo odbila i ustala se. Krenuo je hodati te sam primjetila da ide prema nekom hodniku za kojega niti nisam znala da postoji.

"Zašto ovdje?" upitala sam ga dok sam ga i dalje slijedila kroz dugačak i pomalo uski hodnik sa čije su svake strane bili zidovi i puno vrata, no došli smo do onih vrata na kraju. Otvorio mi ih je te smo se u trenu našli vani u mraku, svijetlost je jedino dolazila od ulične lampe koja je bila na drugoj strani zgrade. I to ona prigušena i jedva vidljiva svjetlost.

"Pitala si me zašto ovdje... zato da drugi ne čuju." rekao je i prekrižio ruke preko prsa.

"Pa? Ionako se radi o pomalo ozbiljno neozbiljnoj stvari za koju si ti kriv." kada sam napomenula ono ti ispružila sam svoj prst i pokazala prema njemu.

"Da, znam, vidio sam." rekao je jednostavno, "Sada ti je još i svejedno, znači praviš se nevin?" upitala sam ga, a on se samo nakašljao.

"Zašto bi se pravio nevin kad i sama znaš da jesam. Nisam kriv za to sranje." rekao je pomalo oštro. 

"Da, jesi. Ako su kod nekoga bile fotke onda si to ti!" vikala sam na njega i dalje u prigušenom mraku, samo su se čule kapljice koje su kapljale iz neke cijevi koja je bila malo dalje od nas. Čuo se i lavež psa, nekog iz susjedstva.

"Zašto misliš da bih ih nekome poslao? Obrisao sam ih čim sam došao doma." rekao je, a ja sam samo zakolutala očima.

"Ne laži više!" sada sam već povisila ton na njega, a on mi se samo približio i primio me za ruke naglo.

"Ne viči na mene! Nisam kriv i ne lažem kao neki ovdje..." rekao je, a ja sam ga samo oštro pogledala s još više rastvorenim očima "Ne pravim se da nisam nevin." rekao je tiše, a onda sam samo pogled prebacila u stranu.

"Što bi ti to trebalo značiti?" upitala sam ga tiše, a onda je on samo uzdahnuo i dalje me držeći za ruke, za podlaktice.

"Zašto je to toliko teško?" upitao je jako tiho, jedva da sam ga čula, a onda me pogledao. Gledala sam ga pomalo sa strahom u očima, a onda se dogodilo ono što nikada od njega nisam očekivala.

Naglo se približio k meni, pogledao moje usne pa moje oči i u jednom trenutku sam samo osjetila slatkinu na mojim usnama. Mislim da mi je vrijeme stalo kada je spojio naše usne. Ruke je sa mojih podlaktica premjestio na moje bokove, a ja nisam odoljela da svoje ne omotam oko njegovog vrata i konačno mu dotaknem tu nježnu kožu i savršenu kosu. Zaboravila sam na sve što sam mislila minutu prije, sve što sam mu htjela reći u facu, sve ono što me spriječavalo da se ikada zaljubim u njega... sve je nestalo. Totalno sam se prepustila trenutku i uživala. Naravno da sam mu uzvratila poljubac, ljubili smo se kao da ne postoji sutra, kao da ništa u tom trenutku nije bitno. I naravno da nije bilo. Odavno nisam osjetila takav elektricitet među dvije osobe, nikada nisam zamislila da bih s njim to mogla imati, da bih konačno mogla osjetiti njegove usne i njegovu kožu pod mojim prstima. I dalje začarani poljupcem, prislonio me uz zid, osjetila sam hladnoću pod mojim leđima i njegove ruke i dalje na mojim bokovima koje odlaze sve više prema leđima. 

Naravno da ništa nije savršeno, i da sve što je slatko kratko traje. Kroz ista ona vrata kroz koja smo mi došli sada je već izvirio Jakov. A mi, koji smo stajali pokraj vrata na zidu jedno na drugome, samo smo se naglo vratili u realnost i odvojili svoja tijela jedno od drugoga. Pokvario je trenutak!

Vidjela sam da Jakovu na licu titra jedan lagani osmjeh, samo što se ne pukne smijati dok smo Leon i ja sasvim ozbiljni. 

"O, Oli! Ova tvoja Kiara te traži. Vjeruj mi, ne bih vam prekinuo..." govorio je, a onda se Leon samo nakašljao. 

"Ideš do Kiare?" upitao me Jakov, a ja sam samo na sekundu pogledala Leona i krenula za Jakovom opet kroz onaj isti mračni hodnik. 

Lagano sam hodala za Jakovom i okrenula se prema vratima te primjetila da su sada već zatvorena. Ne znam uopće kako da reagiram kada ponovno vidim Leona, pogotovo nakon ovoga što se dogodilo između nas. Ne znam uopće što da mu kažem. Zašto sam mu uopće uzvratila poljubac kada sam vikala na njega...

Kada smo već Jakov i ja došli do kluba mračnim hodnikom došla sam do našeg separea i vidjela jednu osobu koju mi je Kiara na ulazu spomenula.

Dečka svijetlo smeđe kose, koja vuče na plavo sjedio mi je okrenut leđima. Plava košulja mi je odavala da je to on, pošto je uvijek nosio plave košulje, nikakve drugo.

"Andrej?!" zvučala sam iznenađeno kada sam došla do njih, a onda mi se dobro poznato lice plavim očima okrenulo prema meni.

"Oli?!" i on je zvučao iznenađen, ma sto posto vjerujem da mu je Kiara rekla da sam ovdje baš kao što je i ona meni rekla da će doći. Ustao se i došao do mene te me jako zagrlio. Naravno da sam mu uzvratila zagrljaj koji je kao i svaki put prije odavao neku toplinu i sigurnost.

"Pa nismo se čuli tri godine! Isuse, kako si se proljepšala!" rekao je kada smo se odvojili iz zagrljaja i kada me konačno cijelu odmjerio. Jedno je to da se definitivno kroz ovih tri godine što nismo čuli jedno za drugo i što se nismo vidjeli, da se toliko proljepšao da bi definitivno svaka cura pala na njega. Moram priznati da mu je vilica stvarno oštrija nego prije i da su mu oči puno svijetlije, možda zbog trenutnog događaja, možda zbog sreće kada me vidio.

"Gdje si ti čovječe, nisi se javljao na pozive, poruke..." rekla sam mu kada smo konačno sjeli u separe. Kiara i Teo su se ispričali i rekli da idu plesati. 

"Ma preselili smo se nakon onog incidenta u Irsku, čula si za to sigurno. Ukinuli su mi društvene mreže i druženje s tobom i tom ekipom." rekao je iskreno, naslućujem da to nije sve što mi je htio reći. Možda je to samo sumnja, možda si samo pomišljam.