Izazovi me✔️

Sebični gad!

New York
2016

Stojim skriven ispod drveća, došao sam danas ni sam ne znam zašto. Da si možda doljevam ulje na vatru. Srce mi se kida, boli me. Prije osam godina pustio sam ju da ode. Pustio sam ju da ostvari svoje snove. I je postala je poznata novinarka.

Svaki njen članak sam sačuvao, gledao vijesti da joj vidim predivno lice. U sjeni patio nad našim sudbinama. One zadnje noći dao sam joj sve i srce i dušu na dlanu. Ne želim ih svakako natrag želim nju. A sad je kasno.

Uzmem mobitel u ruku i pronađem njenu zadnju poruku koju znam napamet više. Toliko puta sam ju pročitao da svaka njena riječ me bode kao nož u srce.

Hvala ti za sve, znaj da ćeš uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Sutra u jedan mi kreće autobus, čekati ću te. Molim te dođi. Volim te za cijeli život znaj.

I došao sam, gledao sam ju iz daljine kako se pozdravlja s svojima. Kako ju brat i mama grle po stoti put. Kako ona stalno pogledava na sat pa oko sebe. Znam da se nadala da ću ipak doći. I jesam bio sam svega par metara od nje.

Posljednji poziv za ukrcaj i ona stoji skamenjena. Suze joj natapaju majicu i proklinjem sebe. Prokleo sam se više puta što sam sebični gad. Ali naše vrijeme još nije bilo.

Kad se ukrcala napokon srce mi je postao pepeo. A kad je autobus krenuo taj pepeo poletjeo je za njom. Otišla je ona, otišlo je sve vrijedno mog života. Narednih godina držala me slamka nje na svim ekranima. Njenih predivnih svijetlih očiju i praznina koja me ispunila.

Bio sa živi mrtvac, želeo sam nešto što nisam mogao imati. Ali zato sam ju pratio kao sjena. I zato sad stojim ovdje ispod drveta, i znojim se kao nikad u životu. Sve u meni vrišti da kao razbojnik uletim unutra i otmem ju.

Ali ja sam izgubio to pravo kad sam prije osam godina pustio da ode. Kad ju napokon ugledam srce mi lupa abnormalno brzo. Predivna je, sad je još ljepša zrelija. Život joj predivno godi, a i godine ju maze. Veliki osmjeh joj je na usnama.

Klizi niz stepenice kao prekrasna princeza. Sva u svili srce mi toliko jako lupa da me strah da će puknuti od dragosti. Nakon svih godina vidim ju, na dohvat ruke mi je, ali opet tako daleko.

Krug oko nje se zatvori, čekam i čekam da ju ponovo ugledam. Želim da je sve drugačije, želim da sam imao izbora prije osam godina. Ali ne nisam!

Kad ju napokon ugledam vidim da je sretna i bar malo mi je lakše ali samo na tren. A kad ju drugi muškarac privuče sebi i spusti svoje usne na njene. Ludim toliko žarko ga želim ozlijediti. Stišćem ruke u pesnicu i osjećam da sam si probio kožu te lagano krv kapa.

- Jasmin, volim te.
Tiho prošaputam samo za sebe, ali ona digne glavu kao da me je čula. Okrene se oko sebe i kao da traži nešto. A zatim iz zvučnika se začuje glas koji u meni ubije sve.

- Dragi gosti! Pozdravite gospodina i gospođu Stone!

Ljudi počnu klicati i pljeskati.
Suze više ne krijem, idu mi niz lice. Bol je toliko jaka da imam želju samo napiti se, i ne probuditi više nikad.
Udala se moja draga.
Udala se moja lutka.

A moj život je gotov, ja više nemam razloga za život.
Ni sam ne znam koliko dugo stojim tu, ali srce me toliko boli jer izgubio sam.
Mobitel mi vibrira u džepu i trgnem se iz umrtvljenosti i javim se.

- Gdje si?
- New York.
- Zašto Eliot? Zašto se mučiš?
- Jer ju volim, i uvijek ću je voljeti!
- Dođi kući.
Tyler krene poklopiti ali moj glas ga zaustavi.

- Ty reci mi da sam dobro postupio, uvjeri me da nisam napravio grešku života.
- Eliot, brate nisi imao izbora znaš to i sam.
Kad poklopim i dalje se tješim tim riječima, ali sve što znam i postoji je jedno veliko ništa bez nje.

Napokon se pokrenem i napustim svoje sjenovito mjesto. Okrenem leđa po drugi put svojoj princezi, okrenem leđa svojoj lutki. Moje srce zauvijek je njeno i nadam se da će biti sretna do kraja života.

*******
Moskva
2018

Pitate se šta radim u Moskvi?
Bježim, ali imam osjećaj da nisam pobjegao daleko. Sve me stiže, ubija u meni sve. Prošlo je još dvije godine od kad sam ju zadnji put vidjeo. Prije dvije godine sam umro do kraja.

A sad živim, a živ nisam.
Dan mi se sastoji od naljevanja alkohola u sebe, dok ne padnem u nesvijest. A kad dođem sebi onda sve ispočetka.

I tako poslijednjih par mjeseci. Odavno sam riješio posao u Moskvi i odlučio ostati. Napokon sam slobodan a nemam ništa za čim žudim. Mislim imam ali ta ljubav moja nije više slobodna.

I tako ležim i pitam se gdje je?
Šta radi? Da li misli na mene?
Drugim riječima sam sebe još više ubijam u pojam.
Mobitel mi vibrira u hlačama pa ustanem gol i krenem prema njima.

Tyler zove i znam da je nešto bitno. Jedino me može dobiti ako se nešto desilo, a nadam se da nije.
Javim se pun strepnje.

- Ej Ty.
- Gdje si gade?
- Tamo gdje si me ostavio prije dvije godine.
- Još si u Moskvi.
- Da.
- Ti si debil, žešči debil brate!
- Zašto? Šta se desilo?
- Vrijeme je! - kaže to s toliko žara i bijesa u glasu.
- Za šta je vrijeme?
- Kreni kući još noćas!
- Zašto?
- Kreni kući, da vratimo ženu tvog života u tvoje ruke!

I poklopi mi, debil mi poklopi.
Srce mi nakon deset godina zakuca punim žarom. Siguran sam da ću ju napokon vidjeti. Ne bi me Ty zvao ako se neke stvari nisu promjenile.

Trpam stvari punom parom u kofer, i ljut sam na sebe jer sam sad toliko daleko. Alkohol je još u mojoj krvi i treba mi kava.

Stiže mi poruka i kad ju otvorim, srce mi počne divlje lupati u grudima. Prstima dodirujem ekran i njene oči smiju se s toliko žara da me podsjeća na staru Jasmin. Ali stariju i ljepši verziju.
Slikana je od strane paparaza siguran sam, ali nebitno tijelo mi treperi od dragosti samo dok gledam sliku.

Volim ju, toliko ju volim da sam spreman vragu prodati dušu, samo da ju na jedan dan opet ima.

Opet otvorim njenu staru poruku i zurim u nju kao da će se te riječi nekako promijeniti.

Hvala ti za sve, znaj da ćeš uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Sutra u jedan mi kreće autobus, čekati ću te. Molim te dođi. Volim te za cijeli život znaj.

Nadam se da još misli riječi koje je napisala prije deset godina. Jer ja sam napokon spreman da vratim ono što mi oduvijek pripada.
A to je Jasmin Willi!