Izazovi me✔️

Čudovište!

Pokušavam udahnuti ali zrak teško ide u moja pluća. Svaka kost u tijelu me boli i mislim da izgledam kao da sam prošao kroz jebenu borbu s tenkom.

Ali osmjehnem se jer znam da me on promatra i neću mi dati to zadovoljstvo da me vidi opet na koljenima.
- Eliot, Eliot, Eliot! - polako ponavlja moje ime, i kruži oko mog kreveta.

Otvorim oči i ugledam ga kako me gleda. Njegove tamne oči i naborano lice.
- Mislim zbog neke pičke ti riskiraš svoj život. Nisam te tako učio sine!

- Ono što si me ti naučio je kako krasti i ubijati tata!
Znam koliko mrzi tu riječ pa ju naglasim još više.
- Kako je ostala moja kopilad?
- Briga te!

Osmjehne se i sjedne na rub kreveta, on možda jest moj otac, ali zrno povjerenja nemam u njega. Pomaknem se malo dalje od njega, i zurim, čekam njegov slijedeći potez.

- Kakav je plan? Moraš me ubiti ili dovesti živog pred pravednog Freda?!
- Živog! Želi znati na koji način švercaš, on je pohlepni gad i želi ovo sve što imaš ti!

- Čak i moje sinove?
- On ne zna!
Tada smijeh ozvoni sobom, toliko glasno se smije da mi dođe da ga šakom ušutkam.
- Razmišljao sam nešto i imam prijedlog za tebe!
- Ne!

Pogleda me zbunjeno, i zna da ne pristajem na njegove gluposti.
- Bar me saslušaj!
A zatim se ispred vrata začuje vrisak i galama. I jedan od zaštitara proleti kroz vrata. A Gregori glasno uzdahne i makne se s kreveta. Dok se čovjek na podu, prevrće i jauće od boli.

A na vratima se pojavi djevojka, njena crna kosa viori dok hoda ponosno prema nama. A tamne oči su u plamenu od bijesa. Odrasla je od kada sam ju zadnji put vidio.
- Zbilja tata! Pretukao si ga! Koji je tebi vrag, jesi normalan. Naravno da nisi, kakvo glupo pitanje sam postavila!

Sa svakim izgovorom njenih riječi glas se podiže za oktavu, a tada me pogleda u oči.
- Eliot!? - tako tiho izgovori moje ime, i vidim suosjećanje i pitanje u očima.

- Da Sofija, ja sam.
- Oče sada definitivno mogu potvrditi, ti si jebeni debil!
- Ne razgovaraj s mnom tako Sofija!
- Pričati ću s tobom kako me volja! Pogledaj šta si mu napravio, da te ne mrzim toliko sigurno bi te zamrzila.

Preko volje se osmjehnem i to privuče njenu pažnju, a tada se zaleti prema meni i grubo me uzme u zagrljaj. Moram priznati sva je nekako snažna, nabijena, a opet predivna.

Zastenjem od boli i ona se odmakne da me pogleda. Uzme moje lice u svoje ruke i tiho prošaputa.
- Dobrodošao brate.
- Sofija dušo!
Pogledom punog mržnje pogleda preko ramena.

- Reci!
- Jeli ti uživaš tući moje zaštitare?
- Budi sretan da su oni u pitanju, a ne ti!!
- Divljakuša!
Osmjehnem joj se ponovo i znam, a i vidim pokupila je moje ponašanje, ona je mini ja! Crna kosa, oči, usne, nos, i divlja, sve to vidim u sebi kad sam bio mlađi.

- Kako su ostala braća? Kako je Elena?
- Valjda su dobro, nisam ih vidio skoro deset mjeseci.
- Zašto? - zbunjeno upita i onda joj se oči rašire. - Zašto si ovdje Eliot? Tata te nije htjeo pustiti prije, čekam deset godina da vas vidim. - tužno doda.

- Ovdje sam jer bi trebao pomoć od našeg oca, ali on odmah hoće nešto zauzvrat.
- Pričaj!?
- Radim za FBI-jaj, i zadatak mi je vlastiti otac.

Gledam je u lice ali ona se nekontrolirano počne smijati. Toliko se smije da skoro pade s kreveta.

- Sofija, šta ti je smiješno? - upita Gregori isto zbunjeno.
- Zamisli, vlastito dijete je došlo po tebe. Kakva ironija života!
Te se nastavi smijati i ja ju pratim. A Gregori nas bijesno pogleda i napusti prostoriju.