Fake love

Come back

Ociju tvojih da nije...sretnes ga opet i kao da se nista nije promjenilo. Kao da je sve ostalo isto osim toga sto je ponovo nasao svoju srecu. Da li sam ljubomorna? Uopce nisam zapravo sretna sam zbog njega. Da li varam samu sebe govoreci tu neistinu? Zasto se pravim da sam dobro kad nisam? Zbog cega? Zbog koga? Uvijek sam se i pretvarala da sam dobro, ali nisam bila dobro niko me nije ni pitao kako sam niti sam mogla kome reci. Bojala sam se. A danas je svijet takav bojis se. Bojis se i najmanje svoje greske. Zvao me je on Rowoon. Htio je da se nadjemo, odbila sam ne treba mi nova greska. Razocarala sam se u muskarce. Svi su kreteni, gadovi, budale svi isti. Ja sam kao i svi trazila svog Romea, a nasla budalu koji nije mogao da prizna jesam li zena ili ljubavnica. Majka mi je govorila ljubav je kao svetionik. Shvatala sam to kao obasjava ti put srece nesto dobro i pozitivno. A zapravo je znacilo da ne traje dugo svijetlo kao svijetlo ugasi se poslije odredjenog vremena. Prava ljubav nema sretnog kraja. Odlucila sam izaci vani na zrak nisam obazirala sta ljudi pricaju sta misle o meni. Isla sam ulicama, lutala. Odjednom gomila ljudi buka galama. Sta se desava? Prisla sam.

"Volim te samo tebe ona nikad nije bila vazna bila mi je samo igracka"

"Opet si je vidio poslije toliko godina sigurno si nesta osjetio"

"Ne, samo sam htio da moj brat bude nesretan da je ne ozeni"

Taehyung? Je li to on prica za mene?

Posljednje sto sam cula jeste da me neko doziva klonula sam tami.

"Kako da joj kazemo?"

Sta da mi kazu? Probudila sam i vidjele oko sebe sestrice i majku? Sta ona radi?

"Kceri, imamo ti nesta reci. Tvoj sin i Ela su imali saobracajnu nesrecu. Mrtvi su." plakala je. A ja kao da je nesta umrlo u meni. Moj sin moja i najbolja prijateljica mrtvi? To nije istina to je nemoguce.

"Lazete. Jeste li vi normalni? S tim se ne moze saliti"
"Pijani vozac je udario u njih i nisu uspjeli"

To je nemoguce to, to...nije moguce. Zasto kad odu tek shvatis koliko su ti znacili?

Posljednji dan kad ih mogu vidjeti. Vec mi nedostaju. Moj sin moje jedino nije mogao osjetiti ljubav ocinsku. Patio je mnogo zbog toga. A ona previse naivna za ovaj svijet prije par dana ga je napustila Bog uzima svoje najmilije k sebi. Nase prijateljstvo bi stalno pucalo cesto bi se svadjale, ali smo se mnogo voljele. Moje djetinjstvo bez nje ne bi bilo isto. Ta teska budaletina koja je sa biciklom zgazila kokosku, koja me je uvijek brukala, nasmijavala. Hangyule, golubice, Sabaheta, Malika, Milka, Fahreta, Suksi-Fuksi, Ramiz, svadja sa djecom od 10 godina na engleskom i nista je nisu razumjevali, sirotinjska cokolada, dasi run, run. "Mozes li mi dati svoj broj telefona?"
"Nemam telefon"

"Mozemo li se dopisivati?"
"Mozemo na YouTubu tamo sam picibangos"

Red shit. Đakuzi. Sad je pola 4 da si izasla u 3.  Njeni savage moments. Ali je vise nema. Nije tu da me nasmijava. Izvini, oprosti za sve izgleda vise se necemo moci svadjati. Nema te pored mene nema me ko zastiti vise. Otisla si bez ijedne rijeci, moja sestro❤