Black

-The way she talks makes me feel weak

''Napokon. Oblači se,izlazimo napolje'' Jun je rekla i sjela na krevet posmatrajući ga.

''Napolje?'' upitao je i široko se nasmijao

''Da,šetaćemo po dvorištu,a onda ćeš ti jesti i potom otići na pregled.'' Jun reče i smiješi se.

''Čitav dan ćemo biti zajedno?'' Upitao je

''Možda'' Jun je rekla i nasmiješila se.

''Gdje si bila ovoliko dugo Snješkice?''  upitao je tužnim glasom

''Bila sam zauzeta oko škole,a sada se idi spremati'' rekla je i ohrabljujući se nasmiješila ne obazirući se na njegovo raspoloženje koje joj je govorilo više nego što treba.

Jun je izašla sa Damonom u vrt Asyluma gdje su bili i ostali bolesnici.Primijetila je Damonovo naglo zaustavljanje i promatranje drugih pacijenata.Lagano se nasmiješila i povukla ga ka obližnoj klupi.

''Ti nisi kao oni. Za tebe ima nade,sigurna sam'' Jun je polako govorila dok ju je on gledao.

''Ovdje su smješteni svi mentalno poremećeni ljudi,oni sa mentalnom retardacijom. Ti si jedini koji nije bolestan na takav način pa..možeš izaći odavde ako se popraviš,naravno'' govorila je oprezno prateći njegove izraze lica.

''I ako izađem,ponovo će me zatvoriti u zatvor. To mi dođe još gore. Pogotovo jer ti nećeš biti tamo'' rekao je i lagano dodirnuo njenu toplu ruku.

Oboje su neko vrijeme gledali u te dvije šake,spojene. Elektricitet koji je prozujio kroz Junino tijelo ju je natjerao da se dozove pameti i pomjeri ruku.

Damon ju je iznenađeno pogledao i okrenuo glavu na drugu stranu.

''Želim unutra. Ovdje ima previše svjetlosti'' Damon je rekao i pogledao u sunce koje ga je po prvi put ogrijalo poslije dugog vremena.

''U redu,idemo'' Jun je rekla tihim glasom i ustaala sa klupe.

......................................

*Sjedim u čekaonici.Sam,ponovo.Jun me je ostavila iznimkom da mora kući pomoći mami oko nečega.Nisam ni zapamtio oko čega. Svega čega se sjećam je Jun i njeni pokreti i riječi koje je izgovorila za ova dva sata koliko smo bili zajedno. Ne razumijem zašto me ne želi. Oduvijek sam bio neodoljiv.Možda,možda jer sam lud. Zato sam i zapeo ovdje. Želim biti normalan ponovo. Želim da Jun bude moja. Zauvijek. Ne treba mi ništa osim nje.

''Damon?'' začuo sam glas iznad glave i podigao pogled.

Tu je stajala srednjoviječna ženska u bijelom mantilu. Moj psihijatar ,pretpostavljam.

''Kira'' rekao sam kratko i prevrnuo očima.

''Pođi za mnom'' rekla je i pričekala me da ustanem. 

Zar stvarno misli da ću ustati i otići na taj pregled?! Bez Jun,nema šanse.

''Hoćeš li krenuti?'' upitala je kada je vidjela da ne reagujem na njeno naređenje.

''Ne'' rekao sam oštro i okrenuo glavu od nje.

''Slušaj me mladiću,ili ćeš krenuti za mnom ili zovem Jacka. Biraj'' rekla je nestrpljivo i počela tapkati u mjestu visokom potpeticom.

''Ne želim ništa od toga'' rekao sam ne skrećući pogled sa kante za smeće koja je stajala u ćošku čekaonice.

''A šta želiš?'' upitala je stavljajući hemijsku olovku u džep od mantila.

''Želim Jun'' pogledao sam ju kroz trepavice

''Tvoja mala Jun je otišla kući i neće dolaziti danas. A možda ni narednih par dana.'' rekla je prkosno ,a potom pogledala u crveno nalakirane nokte koje sam već zamislio da režem i bacam sa strane dok njen skelet leži na travi.

''Želim Jun!'' rekao sam grublje i udario nogom u pod.

''Ponekad ne možeš da dobiješ ono što želiš,Kira'' rekla je i stavila ruke na kukove

''Rekao sam šta želim ,to ću i dobiti!'' Proderao sam se i ustao sa stolice.

Poskočila je od mene pokazujući strah na par sekundi. Bio sam u stanju da je ubijem na licu mjesta i isjeckam joj jezik na komadiće. 

U trenutku je pritisnula crveni taster sa strane i sve oko mene je počelo da pišti. Stavio sam ruke na uši dok su mi crvena svjetla treperila pred očima. 

Želio sam Jun u ovom trenutku,imao sam osjećaj da me samo ona može izvući iz svega ovoga. 

Ispustio sam glasni krik i sklupčao se na pod.

Odjednom sam osjetio nekoliko ruku kako me dižu sa poda i vuku negdje.

''Želim Jun! Želim Jun!'' derao sam se dok sam pružao otpor monstrumima oko meene koji su htjeli da me ubodu ponovo.

Nekako sam se okliznuo i pao na pod gdje su me oni dočekali i uboli iglom.

Osjetio sam da je stisak njihovih ruku manji ,kao i moje opiranje. 

Junina slika mi se pojavila pred očima,a zatiim sam jednostavno utonuo u nešto poput sna.____

Okej,nastavci će od sada biti češći,sorry na čekanju <3 vaša mišljenja dole u komentaru bi mi mnogo značila.. :)