„Ne, ne, to je previše kreme za samo jedan sloj!“
„Pa dobro, samo želim da bude ukusna. Sad si našla vrijeme za štednju, mama.“ – zakolutala sam očima
„Ne štedim. Samo sam rekla da je previše.“Stvarno? Ona će mi davati savjete u pripremi kolača? Yeah, I don't think so...
„Da, baš... Želim da sve bude apsolutno savršeno!“
„Ovo ti baš mnogo znači, ha?“ – nasmješila se
„Ne, mama, uopće me nije briga što se najbolji prijatelj kojeg nisam vidjela dvije godine vraća u svoj rodni grad.“
Mama se glasno nasmijala. Njoj je sve bilo smješno. Zašto svi oko mene moraju biti tako
bolesno pozitivni?
„Kako god. Mislim da sam gotova. Još samo malo ukrasa na vrhu i to bi bilo to!“
„Dobro. Ali samo da znaš moraš otići u dućan po njih. Nemamo ih više.“
Mrzovoljno sam uzdahnula – „Ok, ok...“
„Ja sad idem na posao“ – rekla je uzimajući torbu.
„Opet ideš ranije? Nisu ni dva sata?“
„Znaš da moram. – slabašno se nasmješila
Nisam joj htjela stvarati dodatan pritisak, pa sam samo rekla: „Ok, bok!“
„Čujemo se navečer¨!“ – viknula je i izašla
Odmakla sam se od torte i pogledala je iz daljine. Izgledala je prilično dobro, ako uzmemo u obzir da je to bio moj relativno prvi susret s kuhinjom. Niall i ja smo obožavali tu tortu dok smo bili djeca. Nije to bio neki poseban recept. Obična čokoladna torta sa jednim tajnim sastojkom zbog kojeg je bila tako neodoljiva.
Htjela sam ga iznenaditi i možda malo posjetiti na ne tako davna vremena dok smo bili klinci koji su se po cijele dane igrali u blatu ne mareći ni za što.
Uzela sam ključeve i pjevajući neku melodiju uputila sam se prema izlaznim vratima. U času kada je moja ruka dodirnula vrata, začula sam nekakvo komešanje iz kuhinje...
Prije nego što sam se snašla, preda mnom je stajala crvenokosa djevojka u jarko žutoj ljetnoj haljinici.
„Rose. Koliko sam ti puta rekla da ulaziš na vrata kao svaka druga normalna osoba?“ – rekla sam naglašujući ono 'normalna'
„Hej, otkad se ja ubrajam u normalne?“ – odgovorila je praveći se uvrijeđena
Zavalila se na trosjed i uzela daljinski upravljač.
„Onda, što danas gledamo?“ – upitala je
„Um... kako misliš?“
„Pa ponedjeljak je. Ponedjeljkom uvijek gledamo filmove.“
„Uf. Zaboravila sam, oprosti.“
„Nema veze.“ -odmahnula je rukom- „Svejedno ćemo se družiti, zar ne? Oho, i tortu si nam napravila! E, baš si mi najbolja! Sad ti pogotovo opraštam...“ - govorila je smješeći se
Ajoj. Mrzim ovako otkantavati bilo koga. Pogotovo Rose.
„Eh, sorry ali ne mogu danas. I torta nije za te... nije za nas.“
„Zašto?“
„Dolazi mi... netko u posjetu. Prijatelj.“ - odmahnula sam rukom
Molim te nemoj postavljati više pitanja, tiho sam ponavljala u sebi. Ali, za čudo, Rose nije bila
čitačica misli pa je samo nastavila:
„Stvarno?“ – sumnjivo me pogledala – „Kako se zove?“
„Uh... zove se... Luke.“ - rekla sam crveneći se i gledajući u pod
„A prezime?“ – nije odustajala
„Moraš baš sve znati?“ – ljutito sam rekla
„Pa, da. Mislim, pošto si me zbog njega otkantala, moram znati tko je...“
„Slušaj, Rose, žao mi je. Ali nisam ga vidjela dugo, dugo vremena i stvarno se želim družiti s
njim.“ - pogledala sam je molećivo
Zbilja nisam željela da see ljuti na mene.
„Ok, vjerujem ti...valjda. On je naše godište, ili?“
„Tako nekako.“
„Hmm... Ima li curu?“ - lice joj se razvuklo u lagani osmijeh
„Rose!“
„Ok, samo pitam...“ – namignula mi je
„Možeš li sad otići?“ – odbrusila sam
„Da, sigurno. Zabavi se sa svojim dečkom. Ja mogu čekati...“ – namrštila se i okrenula
„Ha? Nije mi deč..“ – gotovo sam zavrištala
Ali nisam ni stigla dovršiti rečenicu, a ona je već šmugnula kroz prozor. Bože, kako je nerazumna... Nije baš uvijek tako lako biti njezina prijateljica. Volim ja nju, voli ona mene, ali ako samo jedan dan ne mogu biti s njom i posvetiti joj 100 % svoga vremena, odmah se naljuti.
Uzdahnula sam i krenula prema vratima. Barem ću dovršiti tortu na vrijeme...
...
Sa vrećicom u ruci, otključavala sam vrata. Zakoračila sam i začula zvuk hodanja koji je dopirao do mene iz dnevnog boravka.
Netko je došao. Netko je u mojoj kući. Pažljivo sam hodala kroz hodnik dok mi je srce lupalo tako da sam puls mogla osjetiti i u grlu.
Sjetila sam se da sam ostavila širom otvoren prozor kada sam izašla. Rose je ta koja uvijek ulazi kroz prozor. Ali ona se ljuti na mene i sigurno se ne bi ponovno vratila. Ne još.
Sama pomisao da je stranac u mojoj kući natjerala me na drhtanje. Što ako je provalnik? Lopov? Pokušavala sam biti što tiša, zadnje što želim je da shvati da sam u kući. Gotovo da i nisam disala.
Zašto sam bila tako glupa? Zašto sam ostavila prozor otvoren? - vrištala sam u sebi
Polako, ali sigurno, ušla sam u dnevni boravak. Pripremala sam se na sve najgore. Pogledom sam prošarala prostoriji. Zamjetila sam osobu kraj prozora, meni okrenutu leđima.
Ustuknula sam. Osoba se okrenula.
Zadrhtala sam i širom otvorila usta.
Nestvarno plave oči i široki osmijeh. Razbarušena plava kosa. Da, on. Dečko koji me je ostavio u malom Mullingaru i otišao u bijeli svijet, a ja sam ga nastavila voljetijednako kao i prije, ako ne i više.
„Hej!“ - mahnuo mi je
Začula sam taj glas koji u zadnje dvije godine čujem u snovima, ali nažalost, nikada u javi...
Evo jedan malo kraći dio. Nadam se da je to ok? Nije da mi fali inspiracije, više koncentracije. xD I vremena... :/ Trudit ću se da redovito objavljivam djelove ;) Inače, imamo i novi cover! :D Kako vam se sviđa? :) Veliko hvala 'Ivana_Directioner_28' koja ga je napravila! Eto, čitajte, votajte i komentirajte, veliki pozdrav do idučeg puta! ;) ♥
