Nad prozorom se uvija tama,
Lahor teški uzdiže grijeh cestama.
Hara i nemirno moli oprost.
Nitko osude ne broji,
Čekam uzdah i put je moj.
Livadom se osjeti tuga i žalost,
Kao put krojen ranama i željama.
Niz rijekom se lije i smije,
Odlazi zaboravu starom prijatelju.
Gura me na nepoznato i staro,
Gura me na plač i jecaj.
Put crven kao krvlju ispisan,
Težak, umoran i hladan.
Iznad sebe, usred tmine,
Vidim neba i glasan smijeh.
Zov kao ožiljak mi ostao,
Zovu me pred kraj puta,
Puta kojeg nestao je.
Odlazim znajući da putu je kraj,
Sebe i promjenu vidim kao raj,
Raj usnuli i mekog srca,
Znam da živim i znam da srce mi kuca.
