Pred vratima nebeskima ja se molim,
Sama tišina.
Hrđavi čelik dodiruje još stotine,
Ali nitko ne shvaća naš glas,
Nitko ne čuje naš glas.
Preko potoka i zelenila ovdje nema nikoga,
Zatvoreni čekamo sudnje sate.
Pomisliti o raju, pomisliti o spasenju,
O onome koji nam sudbine kroji,
O onome koji nam grijehe broji,
O onome smiješku kojeg nisam imao priliku uhvatiti,
O onome ruhu tvoga srca,
Koji i dalje ne prestaje grijati.
Ugledavši oči i lice,
Sjetih se uspomena koji lete mislima.
Naši razgovori, naše suze,
Naše boli što nam ih on oduze.
Upravo tada shvatim,
Da raj koji tražim,
Tražim na pogrešnom mjestu,
Jer si ti rijeka u mojim venama,
I najjača svjetlost u mojim sjenama.
