Kad mi dodes ti

Part 1.

Ana

Sjedim na nasoj klupici u parku i gledam u Laru. Skace i igra se sa djecom. Predivna je. Ima njegove oci. Kad god ju pogledam vidim njega.

"Lara vrijeme je da krenemo doma."

Povicem,Lara se okrene nasmije se i krene trcati prema meni. Pratim je pogledom.

"Lakse malo ljubavi."

Kazem no prekrasno, nalazi se na podu. Krenem prema njoj i odjednom mi se srce spusta u pete. Pomaze joj covjek za kojeg sam mislila da ga nikad vise necu vidjeti.

"Jesi li uredu sreco mala? " upitao ju je dok ga je ona promatrala. Gledala sam u nevjerici. Vrijeme je da uzmem svoje dijete i da odemo kuci.

" Oprostite ali vrijeme je da krenemo. "

Sva njegova pozornost sada je bila na meni. Gledao me u soku. A od njegovog smedeg pogleda sam se najezila.

"Ana?"Sutila sam.

"Ne mogu vjerovati." Vidim. I dalje me gleda u nevjerici.

"Mogu li dobiti svoju curicu sada? "

"Oh, oprosti. Naravno ."Spustio je Laru na tlo te cucnuo ispred nje.

"Sreco kako ti je ime?"

"Lara." odvrati mu odvazno.

" Ime je divno kao i ti. Uvijek sam zelio da se moje dijete tako zove." Uhvatila me nervoza, samo se zelim maknuti od njega.

"Lara hajde tata nas ceka kod kuce. " 

                                                                   ______________________

Josip

"Lara hajde tata nas ceka kod kuce."

Odzvonjavalo mi je u glavi. Moja djevojcica je udata i ima djete. Okrenula mi je leda i povukla Laru i krenule su. Lara mi mase, a ja ne znam zasto no uhvati me tuga. Ja sam trebao biti taj kojem ce ona otici i ja sam trebao biti tata njenom djetetu. Osjetio sam laganu bol u prsima.

"Ni malo se nisi promijenila djevojcice." Lagano zastane, no nastavi hodat.

"Molim te nemoj bjezati od mene." brzo se okrene te brzinom munje kaze.

"Ja nikad nisam bjezala od tebe ti si uvijek bio taj koji je bjezao od mene. A sada me ispricaj muz me ceka. " govorila je ljutito.

Okrenula se, ponovo te izasla iz parka. Uzeo sam mobitel te utipkao broj najboljeg prijatelja. Nakon duge zvonjave napokon cujem dobro poznat glas.

-Halo.- Rekao je Ian.

-Napokon.-

-Tko je to? - ne prepoznaje mi glas, a kako i bi doslovno sam bio klinac kada sam otisao.