Helper

Prvo poglavlje

''Ona je suicidalna'' čula sam glas svoje starije sestre kako objašnjava doktoru. 

Ležala sam u bolničkom krevetu svezanih ruku kako si ne bih nešto učinila. Ironično. Kao da moram nešto učiniti da se povrijedim. Ionako sam mrtva iznutra. Zašto onda ne bih bila usitinu mrtva? Znam da bi svima bilo lakše. 

''Kako si?'' sestra mi je oprezno prišla pazeći da me ne dotakne.

Kimnula sam glavom gledajći ju u oči. Okrenula je glavu od mene kao da ju je sram.

''Draga, morat ćeš ostati u bolnici nekoliko dana, ali dolazit ću ti svaki dan'' objašnjavala mi je ''Sad moram ići, doktori će ti sve objasniti. Volim te''

Ustala se i mahnula mi. Htjela sam joj uzvratiti ali ruke su mi bile svezane pa je to bilo nemoguće. 

''Odlično, moram ostati u ovoj prekrasnoj ustanovi još nekoliko dana'' ironično sam pomislila dok sam gledala kako mi jedan od doktora prilazi. Imao je smeđu gustu kosu, bio je u ranim četrdesetima, bar je tako  izgledao i protiv moje volje izgledao je ljubazno, jako ljubazno.

''Hej Annabelle'' pozdravio me glasom koji je bio iznenađujuće topao za ovako hladnu ustanovu.

''Hej'' prošaptala sam.

''Sigurno te zanima sve ovo'' pokazao je glavom na mene i nastavio ''dakle, koliko i sama znaš pokušala si se objesiti. Čuo sam od tvoje sestre da si i prije to pokušavala. Sigurno i sama znaš da to nikako nije dobro. Ispričavam se što si svezana, no moramo poduzeti sve mjere opreza. Ostat ćeš nekoliko dana dok ti se stanje ne popravi. Obilazit ćemo te ja i još jedna doktorica koja će se brinuti o tvom psihičkom stanju''

''Psihijatrica? Mislite da sam luda, zar ne?!'' prekinula sam njegov govor. 

''No,no, nema potrebe za tako burnom reakcijom. Tretirat ćemo te kao i svaku drugu osobu koja je pokušala isto što i ti. Nego, nismo se ni pravo uoznali'' vješto je prekrenuo temu ''Ja sam Reynold Basst. Možeš me zvati dr. Ray'' 

Nasmiješio se, no moja su usta i dalje ostala skupljena u ravnu, tanku crtu.

''U redu, vidim nisi raspoložena. Ostavit ću te da se odmoriš, ako išta zatrebaš sam pritisni ovaj gumb pokraj tebe. Vidimo se ujutro'' okrenuo se na peti i izašao ostavljajući me da se ljutim.

Od početka sam shvatila da će ovo biti vraški dosadni dani pošto se ne mogu micati i nemam s kime razogovarati. Bar danas. Možda mi kasnije dodaju nekoga ako budem pristojna. Hah...

Probudila me vika koja je dopirala iza vrata, pretpostavljala sam na hodniku. Pogledala sam na sat koji je otkucao 05:00. Čak ni ovdje nemam vremena za spavanje. Čula sam hrpu glasova među kojima se isticao jedan ženski, visoki, histerični glas i jedan muški, grubi, hrapavi glas od kojeg sam protrnula. Kvaka na vratima se okrenula i u sobu je ušao dr. Ray kojeg je slijedila žena kasnih pedesetih godina.

''Jutro Annabelle, dobro si spavala?'' nije ni pričekao da odgovorim, već me upoznao sa ženom iza njega ''Ovo je Doreen Kegan, tvoja... 

''Moja psihijatrica?'' izletjelo mi je jer sam vidjela da on oklijeva.

''Moglo bi se tako reći'' čula sam njezin smireni glas ''no ne moramo biti tako formalni, možeš me zvati Doreen i ja sam jednostavno osoba s kojom možeš pričati ako ikad osjetiš potrebu''

Nasmiješila mi se, a ja sam joj pokušala uzvratiti. Nisam sigurna koliko mi je uspijelo, ali izgleda da je bilo zadovoljavajuće. 

''Pa vidim da je sve uredu, ostavit ću vas dvije da razgovarate'' doktor Ray se osmjehnuo i lagano zatvorio vrata ostavljajući nas same.

Začuđujuće je bilo kako su se svi ovdje smiješili i bili ljubazni. Možda im je to bilo u opisu posla.

''Pa Annabelle, kako se osjećaš?'' Doreen je oprezno sjela na rub kreveta.

''Što je bilo ono vani?'' ignorirala sam njezino pitanje pokušavajući sakriti znatiželju u svom glasu.

''Oh, čula si... To je bio, pa jedan od naših pacijenata. Teži slučaj, može se reći. Ne smijem ti pričati puno o tome, no nakon što se malo oporaviš upoznat ćeš se s većinom njih''

 ''I s težim slučajevima?'' 

''Ovisi o tebi i njima'' zakikotala se.

Kimnula sam glavom nadajući se da je ovaj razgovor gotov. Doznala sam što sam htjela, to jest, nisam...no svejedno. O čemu se opće ovdje ima razgovarati. Nadala sam se da će Doreen otići, ali ona očito nije imala takvu potrebu. Ustala se i rastvorila zavjese, te otvorila prozore. Hladan zrak je ušao u sobu, a ja sam navukala plahtu preko tijela.  

 ''Dakle, želiš mi nešto reći o sebi''

Odmahnula sam glavom, pokušavajući prekinuti svaki kontakt s njom. To nije bilo tako jednostavno.

''Pa za početak, koliko imaš godina?'' ova žena zaista nije odustajala.

''17'' odlučila sam odgovarati što kraće.

''I što je navelo jednu 17-godišnjakinju da pokuša počiniti samoubojstvo?''

''Život''

''Oh draga, život je težak svima''

''Znam'' 

''Znaš li zašto radim ovaj posao?'' 

Slegnula sam ramenima, no to ju nije smelo da mi da pojašnjenje.

''Kad sam imala 15 moja starija sestra Sheila koja je tad imala 19, počinila je samoubojstvo''  knedla joj je zastala u grlu ''nitko nije bio kraj nje nitko ju nije mogao spasiti. Često mi je znala govoriti kako je tužna i nesretna, te kako ne smijem dopustiti da mi društvo uskrati osmijeh. Nisam ju shvaćala, pa bila sam obična tinejdžerica koja je imala, moglo bi se reći, savršen život''

''I?'' čekala sam nastavak priče.

''Ostatak ćeš čuti drugi put, ali ne očekuj da ću samo ja pričati. Ugodan dan Annabelle'' ustala se i izašla ostavljajući me samu sa svojim mislima i hladnoćom sobe.

Ostatak dana sam razmišljala o onom ''težem slučaju'' i Sheili. Zanimalo me što se sve dogodilo, no očito ću morati čekati da saznam nastavak. Nekoliko puta u danu morala sam do toaleta što je zahtijevalo 3 medicinske sestre oko mene koje su budnim okom pratile svaki moj pokret. Osjećala sam se kao u zatvoru i morala sam priznati da jedva čekam ponovni posjet doktorice Doreen. Svidjela mi se, bila je izrazito mirna s obzirom na njezin stresan posao. Odisala je iskustvom i ljubaznosti. Podsjećala me na moju mamu. Podsjećala me na djetinjstvo. Uglavnom, one sretne trenutke mog djetinjstva. Potajno sam se nadala da ću joj se moći otvoriti i ispričati sve. Zaista je prošlo puno vremena otkako sam s nekim iskreno pričala i nedostajalo mi je to. Tek što sam sklopila oči, začuo se vrisak sličan onome jutros. Naćulila sam uši, no ovi zidovi zasigurno nisu bili tanki i nisam mogla razaznati ni jednu riječ. Jedino što sam prepoznala bio je onaj hrapavi glas koji me plašio. Nakon nekoliko minuta buka je utihnula, a ja sam zaspala u miru.