Helper

Drugo poglavlje

Probudila sam se osjećajući kako mi želudac kruli. Nažalost, tek je prošlo šest i morala sam čekati još 2 sata do doručka. Vrijeme je ovdje prolazilo suviše sporo. Ležala sam u tišini i iznenada se sjetila kako me moja sestra nije posjetila jučer. Obećala je da će doći svaki dan, a već prvi dan se nije pojavila.

''Sigurno nema vremena. Osim toga, prošao je samo jedan dan. Danas će ona doći. Maya se uvijek brine o meni. Otkako su naši roditelji poginuli. Neće sad prestati'' misli su mi prolazile glavom dok nisam začula otvaranje vrata. U sobu je ušla medicinska sestra noseći pladanj, te ga je oprezno stavila u moje krilo i uklonila poveze s mojih ruku tako da mogu slobodno jesti. Medicinska sestra nije progovorila ni riječ i činilo se da se boji biti u istoj sobi sa mnom. Nasmiješila sam se pri toj pomisli. Nikad nisam mislila da će se netko bojati mene. Svidjelo mi se to. Polako sam podigla svoju ruku, a zatim naglo njome zamahnula prema sestri koja se preplašeno trznula. Nasmijala sam se protiv volje što je izgleda još više uplašilo ovu djevojku. Nije se činila puno starijom od mene i izgledalo je kao da je nedavno počela raditi. Odlučila sam više ju ne plašiti pa sam ostatak doručka provela mirna. Krenula me ponovno svezati kad je u sobu ušao doktor Ray i jednostavno klimnuo glavom. Djevojka je pokupila pladanj i tiho napustila prostoriju.

''Boji se'' rekla sam to više kao činjenicu, nego kao pitanje i glavom pokazala na vrata koja su se nečujno zatvorila.

''Oh, Kate je nova ovdje. Još uvijek se prilagođava''

Kimnula sam glavom i prošaptala jedno sićušno ''hvala''

'''Zašto?'' podigao je obrve.

Podigla sam svoje ruke i kiselo se nasmiješila. Uzvratio mi je osmijeh i brzo vratio pogled na snop papira koje je držao u rukama. Nekoliko minuta je petljao po papirama, a zatim ih odložio na stolić kraj uzglavlja mog kreveta.

''Dakle Annabelle, zasad si jako dobra i mislim da ćeš uskoro biti spremna za odlazak''

''Hvala Bogu'' uzdahnula sam

''Zar smo toliko loši?'' pogledao me i podigao obrvu.

Tiho sam se nasmijala i odmahnula glavom. U sobu je ušla Doreen i nadala sam se da ćemo danas imati više vremena za razgovor. Nakon nekoliko trenutaka dr. Ray je otišao, a Doreen i ja smo ostale same.

''Doktorice, hoćete li mi ispričati priču do kraja?'' nisam više mogla podnijeti tišinu.

Zahihotala se i odmahnula glavom. Namrštila sam se i napućila usne podsjećajući samu sebe na petogodišnjakinju.

''Danas ti pričaš'' prstom je pokazala na mene, a ja sam nervozno uzdahnula

 ''Pa...ovaj...ne znam, ja... '' zamuckivala sam, a ona me pogladila po ruci i suosjećajno kimnula.

Pokušala sam još jednom

''Moji su roditelji poginuli kad sam imala 13 i od tad je o meni i sestri brigu preuzela moja teta. Maya je tad imala 20 i već je studirala, tako da sam ja većinu vremena provodila s tetom za koju sam se brzo vezala. Nažalost, uskoro joj je dijagnosticiran rak pluća i ubrzo je preminula. Nedugo nakon  mog četrnaestog rođendana. Tad je o meni brigu preuzela Maya koja je već bila punoljetna. No Maya se nije mogla pravo brinuti o meni jer nije htjela odustati od studiranja, tako da sam praktički sama preživljavala. U školi su se odvojili od mene, a Maya je svakim danom bila sve zaposlenija''

Stala sam i odlučila da neću više pričati za danas. I ovo je bilo previše. Istina, puno bitnih dijelova sam izostavila. Kako su me maltretirali, tukli, zlostavljali... Nije to trebala znati. Podigla sam glavu i susrela se s njezinim plavo zelenim očima koje su me neodoljivo podsjećale na majčine. 

''Ovo je jako dobro Anna. Razumijem ako ne želiš više pričati danas.''

Trznula sam se kad me nazvala Anna prizivajući uspomene u svojoj glavi. Kimnula sam i pričekala da ona ispriča svoj dio. 

''Pa vidim da jako dobro napreduješ i mislim da ćeš se uskoro socijalizarati. Moram o tome još raspraviti s nekim doktorima, ali čim saznam konačnu odluku vratit ću se tebi. Do tad moraš biti svezana'' prišla mi je i oprezno svezala moje ruke, te izašla.

Moju glavu su preplavile uspomene. Uglavnom one loše. Htjela sam se otrgnuti i napraviti nešto, no isto tako sam htjela pokazati doktorima da sam spremna biti  društvu. Zato sam jednostavno pustila uspomenama da me prekriju dajući sve od sebe da ih ignoriram.

Došlo je popodne, a moja sestra se još nije pojavila. Bila sam zabrinuta. Valjda joj se ništa nije dogodilo. Moju brigu su prekinuli koraci doktorice Doreen. Prišla mi je sa osmijehom na licu.

''Pa Annabelle čini se da si spremna družiti se s ostalima''

''Zaista?'' morala sam priznati da mi je dosadilo ovo ležanje iako je trajalo samo dva dana.

''Da, pričala sam s doktorom Rayom i još nekima i svi su uvjereni da možeš se družiti s ljudima bez straha da ćeš nešto napraviti. Naravno, uz tebe ćemo biti ja i još dvije medicinske sestre. Sve su to mjere opreza'' objašnjavala mi je dok me odvezivala i pomogla mi da se osovim na noge.

Pružila mi je donji dio trenirke i običnu plavu majicu da se presvučem iz ove bolničke haljine. Kosu sam svezala u rep, a zatim smo izašle iz sobe. Odmah su nam se pridružile dvije medicinske sestre koje su me činile nervoznom. Doktorica je činila sve da smanji moju napetost dok smo hodali prema velikoj sobi koja je podsjećala na dnevni boravak. Ušla sam s doktoricom odmah uz mene i sestrama iza nas. Svi su utihnuli dok sam ja prelazila očima po sobi nesigurna što trebam napraviti. Doktorica je ubrzo preuzela sve u svoje ruke i predstavila me svima. Neki su se odmah vratili svojem prijašnjem poslu, a neki su ostali buljiti u mene. Okrenula sam se prema jednoj djevojci koja mi se nasmiješila pozivajući me k sebi. Nesigurnim sam korakom prešla površinu od vrata do stola za kojim je ona sjedila s još nekoliko ljudi. Plašljivo sam se okrenula prema Doreen koja mi se suosjećajno nasmiješila. Uvijek sam bila prestrašena kad se trebalo upoznati s novim ljudima. Nekako sam joj uzvratila osmijeh i krenula sjesti. Osjećala sam sve oči na meni dok sam sjedila pokušavajući se opustiti.

''Hej, ja sam Leslie'' prva je progovorila djevojka koja me pozvala za ovaj stol.

''Annabelle'' prošaptala sam promatrajući ju.

Imala je tamnosmđu kovrčavu kosu do ramena, a oči su joj bile čokoladno smeđe. Široko se nasmiješila pri čemu su joj se oči suzile. 

''Ovo su Jake, Rea i Tommy'' predstavila mi je još 2 dečka i curu koji su sjedili pokraj nje.

Nasmiješila sam im se, a oni su uzvratili.

''Pa zašto si tu?'' nagnula se prema meni  ''I čemu ova pratnja? Da nisi teži slučaj?''

''Uh, ovaj...zar ovo nije uobičajena pratnja. Tako su mi rekli, mislim...ne znam'' zamuckivala sam.

Nasmijala se mom glupavom izrazu lica

''Bez brige, ovo je normalno. Jednostavno volim zafrkavati nove''

''oh...'' uzdahnula sam i opustila ramena.

Ostatak popodneva provela sam slušajući njih četvero kako mi pričaju o svakoj osobi u sobi uvijek imajući zanimljive komentare. Smijala sam se na njhove rečenice i dva sata su brzo prošla. Vratila sam se u praznu sobu i provela ostatak dana ležeći. Maya ni danas nije došla.