Njegov Anđeo

Uvod

"Je li baš moramo ovo da radimo?" Nezadovoljno sam dobacivala sa zadnjeg sjedišta auta, rukama se držeći za naslonjače prednjih sjedišta.

"Sara, moraš, znaš i sama kakva je situacija. " Odgovori mi mama koncentrirano gledajući gomilu papira ispred sebe, brdo fascikli koje drži u krilu, uredno složene po boji.

"Znam, ali bilo nam je i savršeno dobro i bez toga. " Sada sama sebi zvučim kao razmaženo derište.

"Opusti se, to je samo 4 mjeseca. "

"4 mjeseca sa ljudima koje ne znam, i koje sigurno ne želim da upoznam... "

"To su djeca tvojih godina, djeca naših klijenata, zato budi pristojna. " Otac me prostrijelio pogledom gledajući u retrovizor.

"Ja ću biti, ali oni... "

"Su kulturna i fino odgojena djeca. "
Mama me prekinula ne dozvolivši mi da završim recenicu. Toliko o finom odgoju, šta očekuju od mene onda?!

Moji roditelji mnogo putuju zbog posla, to rezultira mojom čestom selidbom, a to znači konstantno mijenjanje prijatelja, a ono još gore, upoznavanje novih.Do sada su stvari bile podnošljive, ali ovaj put... Mislim da imam ozbiljan problem. Obično oni odu, a ja ostanem sa nekom starijom osobom, koja se brine o meni. Sada su stvari drugačije, osuđena sam na, pazi sad ovo, 4 mjeseca života sa djecom ljudi koji imaju toliko novca da mogu kupiti cijeli solarni sistem, ako žele. Prema mom iskustvu djeca tih osoba su...kako da kažem...ufirani snobovi. A ja sam osoba kojoj je novac najnebitnija stvar na svijetu i ne znam sa takvom djecom. Moj i njihov svijet se ne preklapaju, ja sam jednostavna, volim mnogo da kuham razne kolačiće i to je ono što mi donosi sreću, a to mnogo osoba ne razumije...

"Stigli smo. " Tata se oglasio s prednjeg sjedišta.

Ne ne ne, ja nisam još spremna da umrem.

"Sara, ne drami! " Mama mi oštro dobaci.

Fak, opet sam razmišljala naglas...

Po izlasku iz auta osjetila sam nagli talas svježeg zraka, udahnula sam duboko, Bože koliko volim udisati čist vazduh.

"Eto vidiš, svidjeće ti se ovdje." Reče tata iznoseći moj kofer iz prtljažnjika.

Ne kažem da mi se neće svidjeti mjesto. Ovdje je savršeno, posjed je okružen drvećem, pomalo izolovan, ali je sve djelovalo tako idilično,cvrkut ptica u daljini, svjež vazduh, nebo čisto... I... Ouuuuuu!

Okrenula sam se prema mami koja je stajala iza mene. Iza nje se pružala ogromna, vila, ma kakva vila, ovo je bio dvorac. Veliki prozori pružali su se duž zidova, zamagljeni tako da se ništa ne može vidjeti unutra. Visoke terase, od kojih ti zastaje dah. Mogu samo samo sanjati o pogledu sa njih. Već sebe zamišljam, kako sjedim gore i posmatram noćno nebo, obasuto zvijezdama. Svjetla grada duboko u noći, zvukovi automobila i sirena, daleko dole...

"Sara! " U razmišljanju me prekinuo majčin oštar glas...

"Haa???" Rekla sam polu izgubljeno.

"Prestani da buljiš!"

"Nisam, ja sam samo... " Počela sam da se pravdam, ali gle divnog čuda, neko me opet prekinuo, ono ozbiljno ljudi?! Koji put danas?!

"Gospođo Bešić! " Djevojka duge crne kose i smeđih očiju je snažno zagrlila mamu.Osim crne kose i očiju, nisam je mogla dobro vidjeti, mama ju je na neki način sklonila od mog pogleda.

"Ajla, dušo, kako si porasla." Reče i odvoji je od sebe stavljajući joj ruke na ramena, odmjeravajući je.

"Hvala vam mnogo.Kako ste Gospodine Bešić? " Reče sa definitivno previše radosti u glasu.