Dragi Manu,
Znam da je malo staromodno i da sam ti isto ovako mogla napisati i mail, ali mi se ovo čini više osobnim. Jučer sam gledala utakmicu sa Dominicom i Leonardom. Moja braća žele da znaš da imaš svu njihovu podršku. Leo me stalno ispituje zašto više ne razgovaramo, a ja mu odgovaram da to tako ide u životu, danas si najbolji prijatelj sa nekim, ali već sutra vas život razdvoji. Ono što sam ti htjela napisati je svaka čast na pobijedi. Ispunio si svoj najveći san, postao si svjetski prvak. Jučer sam vidjela i Erika, idalje je ljut na tebe, nikada mi ta vaša situacija neće biti jasna, ali to je ipak daleka prošlost. Nekada se sastanemo ispred stare škole. Erik, Dominic, Ivona i ja. Kupimo sebi po pivu i sjedimo i prisjećamo se starih dana. Čudno je to kako smo svi mi ostali zarobljeni u prošlosti, samo si ti nastavio dalje sa životom. Erik i Ivona će se ubrzo i vjenčati. Dominic je upoznao neku Austrijanku pa će se preseliti tamo na ljeto. Ne znam kako ću bez njega. I sam znaš da nam je bio kao oba roditelja. Ni Leu nije lahko, kada nam je rekao da ide zamalo se nije rasplakao. Leo hoće da ide sa njim, ali mora ostati ovdje zbog fakulteta. Ako i on ode sa Domom, ostajem sama. Komšinica Laura stalno zapitkuje o tebi, kaže da si baš zgodan. Šteta što ima šezdeset godina inače imaš šansi kod nje. Još uvijek sretnem našeg starog profesora iz tjelesnog i uvijek kaže da te pozdravim, ne zna ni on da smo prestali komunicirati. Sada se ona kokoška iz Hemije svima hvali kako ti je predavala. Svaka čast, Manu. Sada imaš sve što si želio u životu. Ti nikada ne gubiš, zar ne?
-Maja
