I tada nas je omeo bljesak koji je dolazio iz grmlja. Naravno novinari su ga pratili cijelo vrijeme.
„Ohh shit!“-Primio me čvrsto za ruku i pvukao da ustanem. U tom trenutku blicevi ssu postali još jači te me brzo vukao za sobom u klub. Na ulazu je upozorio zaštitare na novinare i uletio unutra. Nisu izgledali pretjerano sretno.
„uffff svaki prokleti put me nađu. Kako to uopće uspiju!!?“-s velikom ljutnjom je gunđao na novinare.
„Ejj pa daj se smiri. Sad smo u unutra. Ne mogu doći do tebe.“- pokušavala sam ga smiriti ali ne izgleda kao da uspjevam.
„Misliš da ću ih se tek tako riješiti. Oni neodustaju od onoga što hoću!!“- derao se i derao-„Moram izaći odavde. Nekako će se provući ovdje i postat će velika gužva,a to stvarnno ne želim.“ –
„Ako već idemo moramo pronaći i ostale.“- rekla sam tražeći pogledom Marininu kovrčavu kosu
„Da ali moramo požuriti. Ti idi na desnu stranu, a ja ću na lijevu. Naći ćemo se na ovom mjestu. Ok !?“-objašnjavao je rukama i noggama, upotrebljavao je bilo kakvu tehniku samo da mi objasni kamo trebam ići. Nikada mi nije izgledao smiješnije nego sada.
„Ok Harry razumijem. Smiri se. Nemoj se još tu sada srušit pa da moram na hitnu s tobom.“- rekla sam i krenula svojim putem.
Probijala sam se kroz gužvu kojih 5 minuta. Nakod tog mukotrpnog probijanja napokon sam opazila Jackovu plavu kosu. Čudno mi je to što vidim samo njega a ove dvije ne.
„ejjj, gdje su Marina i Megi?“. Upitala sam ga
„Neznam. Otišle su prije dvije minute malo van.“
"O moj Bože.."- nisu valjda s nekim tipovima otišle
"Daj im molim te reci da smo mi morali otići zbog novinara."-rekao je za mene Harry i ponovo me zgrabio za ruku. Čula sam Jacka kako nešto govori ali ga nisam razumjela od prevelike buke. Probijali smo se kroz prašumu golih tijela i više nisam nimalo uživala. Svi su bili mokri i znojni. A smrad neću ni spominjati.Izašli smo na srtažnji ulaz i nisam imala pojma gdje sam.
„Harry, gdje smo mi?“- Pogledala sam uokolo da provjerim ima li novinara u blizini.
„Ne brini, znam točno gdje smo.“- rekao je sa veseljem što me jako zbunilo. Prije manje od minute je bio ljut zato jer su ga otkrili a sad je sretan. Usporeno smo hodali par minuta i počela sam prepoznavati kuće.
"Možemo li malo požuriti! Ja se smrzavam."- sva sam drhtala od hladnoće a jaknu sam ostavila u autu.
"Što nisi odmah rekla."- skinuo je svoju jaknu i obglio me njom,stavio ruku na moje rame i pogledao sa najljepšim pogledom ikad.
"H...hvala"-zamucala sam. Moram priznati da je sve to zbog njegovog neodoljivog pogleda. Te njegove preljepe zelene oči koje svetlucaju na uličnom svijetlu oduzimaju mi dah.
"Još uvijek hladno?"- nasmijao se
"Nije, i to ne zbog jakne koju si mi dao nego zbog tvog poluzagrljaja i tvojih očiju." - govorila sam u sebi a sve što mi izašlo iz ustiju su bila dva slova-"Ne"
"Ee ako ti je hladno idemo mi na jedan kapučino!"- izgledao je kao najveselija osoba na svijetu kada je to izgovorio
"haha nisi valjda ozbiljan. Sada su četiri sata ujutro ,ni jedan kafić ne radi u ovo doba."- nasmijala sam se
"Zapravo pet sati je i Starbucks radi."- ispravljao me i kažiprstom dodirnuo moj nos.
"Ako je tako idemo u Starbucks gospodine sveznalice."-rekla sam sarkastično samo da ga malo raživciram.
