Njihova strana priče

3. - Priča iz BiH

Filip

Sjedio sam sam na balkonu svoje hotelske sobe u Sarajevu i gledao grad. Hotel je bio izričito ugodan,imali smo pogled na cijeli grad. Koliko je bio lijep danju,toliko i noću. Cigareta mi je već dogorjela tako da sam ušao u sobu gdje je Boris pružio korijenje na svom krevetu. Udario sam ga no nije me ni pogledao već je samo nastavio buljiti u mobitel.

Od dosade sam samo legao na svoj krevet,razmišljajući o sutrašnjoj priči po koju smo išli. Aurora mi je rekla da se radi o ženi i da je priča suviše zanimljiva. Sjetio sam se Danila,njegova priča me uistinu potresla. Pokušao sam analizirati sve te priče koje sam čuo. Svaka je imala svoju posebnost,razlikovale su se. Gospođa Ana i Danilo su bila dva različita svijeta. Ana je ubila iz ljubomore,puke opsesije tim čovjekom dok Danilo iz ljubavi,bijesa. U svojih dvadeset i pet godina,nisam iskusio te prave ljubavi. A Danilo ju je iskusio već sa devetnaest.

Stvarno nisam bio iskusan po tom pitanju. Imao sam ljubav prema svojim roditeljima,mlađem bratu. Pogotovo prema roditeljima. Prošli smo raznih sranja i oni su se trudili samo kako bi mi imali donekle normalan život.
Bili smo jako siromašni dok sam bio tinejdžer. Sjećam se da sam za drugi srednje jedva imao pola knjiga koje su mi trebale. Što je najgore,profesori u mojoj školi nisu imali previše razumijevanja. Pohađao sam tehničku školu i dobro mi je išlo. Uvijek sam bio više zainteresiran za praksu iako sam bio dobar na riječima. Starci su me nagovorili da studiram,nisam to htio u početku jer je trebalo previše novca i truda. Ja nisam imao niti jedno niti drugo.

Kako bih ispričao svoju priču? Da ju pričam kako je nama pričaju? Mogao bih pokušati.

Rođen sam u Zaprešiću,18.11.1993.
Bio sam prvo dijete svojih roditelja koji su se vjenčali jako mladi. Maloljetnička trudnoća je oduvijek bila problem koja se tada rješavala udajom što baš i nije bilo najbolje rješenje za moju mamu koja je tad imala tek sedamnaest godina. Ja kad sam imao sedamnaest sam bio jako neozbiljan i mislim da ne bih preživio da mi se takvo nešto dogodilo.

I ništa,vjenčali su se i došli živjeti kod mog oca i njegovih roditelja. Otac je bio dvije godine stariji od majke,završio je svoje zvanje za vozača dok je majka još zaglavila u četvrtom razredu ekonomske. Međutim,dogodio se rat i moji su morali odustati od svojih snova. Otac je otišao na bojište negdje u Liku i nije se vratio pune dvije godine dok je majka ostala paziti na mene.

Pretkraj rata,14.01.1995. se rodio moj mlađi brat Jakov. Sjećam se da je prošlo dva mjeseca otkad je moj otac otišao s otpusta i majka mi je rekla da ću dobiti brata. Imao sam tek dvije godine i to je jedino čega se sjećam iz svog ranog djetinjstva.

Rat se završio,otac se vratio.
Jakov i ja smo rasli u priličnoj bijedi. Dovoljno smo puta ostali gladni što je mojoj majci zadavalo teške muke. 1999. je oboljela od tolikih briga. Bila je u bolnici dva mjeseca i nakon toga se vratila zdrava. Mislim da je problem zapravo bio na psihičkoj bazi,počela je patiti od depresije. Antidepresivi su joj bili kao nama bomboni. Moj otac je bio utučen svime time,htio je da se preselimo i jednostavno započnemo novi život negdje.

Pošto nismo bili dobrog financijskog stanja,najdalje što smo mogli otići je bio Zagreb. Tamo smo se uselili u naš stan gdje moji roditelji žive i dalje.
Tu počinju moje buntovne godine. Oduvijek sam se zanimao za metal muziku,počeo sam svirati gitaru i negdje 2008. osnovao svoj bend. To su bile najluđe godine mog života no bio sam zahvalan svojoj osobnosti što mi nije dopustila da se navučem na neka sranja koja sam probao. Svoju četverogodišnju školu sam uredno završio sa osamnaest i upustio se u taj svijet odraslih. Radio sam kao konobar u jednom kafiću u kojem se puštao rock i metal pune tri godine i tek sa dvadeset i jednom upisao ovaj fakultet.

Na kraju sam nastavio raditi jer nisam imao dovoljno novca za sve,a nisam htio visiti roditeljima na grbači. Jakov je tad imao dvadeset godina i njemu posao nije bio ni na kraj pameti. Doselio se kod mene i živjeli smo neurednim životom,moj mlađi brat me uspio toliko odvući od mojih obaveza da sam skoro izgubio godinu. Srećom sam uspio položiti te ispite.