Čuvari svjetlosti

I - Krvni zavjet

Iznemogao od borbe, sav ogrezao u krvi i uljepljen pijeskom, na samoj obali mora ležao je ratnik. Dok je sunce zaranjalo u more, iz vode se pomaljalo tijelo ...Bio je to jedan od moćnih likova, božanstvo od kojeg su nastala sva druga. Njegova plava koža i brada su se presijavale na zalazećem suncu. Posmatrao je hrabrog i iscrpljenog ratnika. Pomno je pratio njegove borbe iz noći u noć i način na koji je pokušavao zaštititi svoje pleme od noćnih stvorenja.

Ona su iskonska i presnažna za njega. Nun je bio svjestan toga i zato je poveo svoga sina Atuma sa sobom i ponio koplje kakvo nikada nije vidjelo ljudsko oko do tada. Iz njega je isijavala nevjerojatna energija, činilo se kao da para zrak, istovremeno dodirujući nebo i zemlju.

Safiri i rubini su sijali nesvakidašnjim sjajem, oštrica koplja bila je oštrija od bilo kojeg oružja, a znakovi i hijeroglifi ispisani cijelom njegovom dužinom. Koplje od materijala, ljudima još neznanim, čista platina.
Ona nikada ne gubi sjaj...

Kada je izgledalo kao da se sunce gubi u moru, pored ratnika se stvorio čovjek~ lav, božanstvo Atum, zaštitnik zalazećeg sunca, onaj koji stoji u zadnjoj liniji odbrane od potpunog mraka. Prišao je iznemoglom čovjeku i spustio svoju ruku na njegovu lopaticu, potom je zarezao drevnim kopljem njegovo zapešće i na njega spustio svoje lavovske ralje.

Nun je cijelo vrijeme mrmljao mantre i skupljao svoju moć na površini okeana i rijeke Nil. Sve okolo je postalo magličasto, a vazduh je mirisao na more, pijesak, vjetrove i bilje, mirisao je na sam život.

Atum se pobrinuo da ovaj požrtvovani mladić preživi. Čak šta više, živjet će duže, biti mladolik i snažniji od bilo kojeg muškarca, kao i svaki prvorođeni sin njegove krvne loze. Osim toga na brigu i kao pomoć u borbi protiv zla Nun mu je predao koplje zalazećeg sunca. Takve je boje bio i kamen u sredini same oštrice.

Arani je bez straha gledao u žute jantarne oči Atume i pokušavao zapamtiti sve što mu je govorio.
Spajanjem njihove krvi Arani je sklopio krvni zavjet, borit će se protiv zlih sila, i pomoći božanstvu Atumu da mrak nikada ne proguta svijetlo.

Januar 13.2019

~pješčane dine, okolina Qaira~

Kapljice znoja su se slijevale niz lice i tijelo Zaina ibn al Rashida. Rađanje sunca, sam osvit zore je za njega bio poseban. Obavljao je tada dva rituala, namaz i borbu sjena.

Oba su za njega bili svetinja. Jedan nije krio od nikoga, ali za drugi su samo znali njegovi saborci, ostali čuvari i članovi sada već starovjekove i pomalo kultne grupe. Osim čuvara~ boraca, za njih su znali samo odabrani i njih je uvijek bilo onoliko koliko je kontinenata.

Zainu je pomalo zujalo u ušima od umora i izvođenja posebnih pokreta i mantre sa sjajnim kopljem u rukama. To koplje nitko nije mogao podići niti rukovati sa njim, osim njega. Poput priče o Arthuru i maču. Njegov otac je rukovao sa njim do prošlog ljeta kada je odlučio da je vrijeme da ga Zain naslijedi. On je bio umoran od borbe i svega čega se nagledao. Još uvijek je izgledao kao da nema ni dana više od dvadeset pet, ali su mrak i demoni uzeli prevelik danak.

Želio se povući, a njegov prvorođeni sin ga je razumio i bio je spreman, o da, itekako je bio spreman.

Polako je prao svoje tijelo i okretao se ka istoku. Njegovi vjerni prijatelji i pratioci su ga posmatrali. Bila je to čudna družina. Posebno ga je na oku čuvao Lord. Pripitomljena crna partnera koju mu je poklonio stric. Zoolog i svjetski putnik. Tu su bili još sokol Oštrokljun, pustinjska lisica Brza i najoštroumniji,najbrži i najsnažniji konj u cijelom Egiptu, ako ne i dalje. Ne molim vas ne mojte se smijati, ime mu je Gandalf. Baš tako, po onom liku iz knjiga o Gospodaru prstenova.

Osim njih, Zaina je  skriveno posmatralo, još mnogo očiju. Plavih, smeđih, zelenih, šarenih svih boja i oblika, kad god im se pružila prilika. Čak i svima znane ljenjivice Qaira ustajale bi rano i pokušavale pronaći mjesto odakle bi posmatrale čuvenog Zaina.

Prije nego li je spustio koplje i posvetio se molitvi vjetar je nosio do njega razne mirise. Bio je svjestan da ga posmatraju, ali se pretvarao da ih ne primjećuje, prvenstveno da ih ne bi posramio ili povrijedio njihovo dostojanstvo.

Njegova majka iz plemena hrabrih i vrlo opasnih beduina učila ga je biti hrabrim, snažnim, ponositim, ali i tome koliko je bitno da poštuje žene, prvo nju, svoje sestre, pa onda i sve druge.

Niti jednim svojim pokretom nije odavao da njegova snažna i posebna čula detektuju sve njih. Znao je tačno gdje je koja skrivena i kako miriše, zvuke njihovih koraka, disanja i otkucaja srca.

Iako je bio dobar i poslušan sin ponekad je volio i uživao u tome da malo izaziva ove djevojke koje su ga posmatrale. Tako je učinio i jutros. Nije se žurio obući, njegova široka ramena i leđa sa posebnim žigom na lopatici presijavala su se na ranojutarnjim zracima sunca. Namjerno im je okrenuo leđa i počeo raditi pokrete, za koje je znao da će istaći svaki njegov mišić.

Pustio je da se vjetar igra sa njegovom dugom kosom tamnom kao noć, ljepšom nego što je imalo većina žena. Oči su mu bile poput jantara, a kada bi se ljutio govorili bi da su mu oči poput lavovskih.

Skidao je svoje hlače polako, a do ušiju su mu stizali kikoti, uzdisanja i rumorenja glasova. Njegovo zgodno lice se razvuklo u osmijeh prije nego će skočiti u vodu. Za koplje nije morao brinuti nitko osim njega ne može ga ni pomjeriti, niti da upotrijebi kran ili bilo kakvu silu, a osim toga, tu se izležavao Lord.