- Hvala na svemu – ponovo taj lažan osmeh.
- Laku noć.
Uhvatim je za ruku i povučem natrag.
- Ne želim da oženim lutku.
- Molim?
- Misliš da nisam provalio tvoju savršenost? Lažne osmehe? Misliš da nisam shvatio da mi prodaješ ono što želim da vidim i čujem? – ne želim laži iza zatvorenih vrata a ona kao da je programirana da bude savršena žena mafijaša.
- Ne razumem. Imaš primedbe na moje ponašanje?
- Ne volim da me neko smatra idiotom.
- Ne mislim da si idiot.
- Onda prestani da glumiš. Želim da vidim pravu tebe a ne ćerku Rodžera Linexa – namrštim se.
- To nije moguće.
- Zašto?
- Zato što prava ja nikad ne bi imala posla sa muškarcem kao što si ti.
- Lutko ti nemaš pojma kakav sam ja muškarac – nadvijem se nad njom da je zastrašim. Ali ona stavi ruku na moje grudi i spreči me da joj priđem bliže.
- Odgajana sam da budem savršena žena za muškarca poput tebe.
- Kao što sam rekao ti nemaš pojma kakav sam ja muškarac – besan zbog toga što me trpa u isti koš sa ostalim mafijašim i zbog njenog savršenog ponašanja uhvatim je za glavu i ne razmišljajući o tome šta radim poljubim je. U pokušaju da mi se odupre ona zalepi telo za moje i stegnem je još jače jer njene usne su nešto najslađe što sam ikad okusio.
Nakon njenog prvog instinkta i pokušaja da mi se odupre smirila se, počela je da mi se predaje i moj kurac se silno tome obradovao. Način na koji mi je uzvraćala poljubac bio je drugačiji, nešto novo za mene, nešto što mi je zaokupljalo kako telo tako i moj um.
Uzeo bih je ovog trenutka da se nije nekako izmigoljila i odgurnula me.
Pokušavam da smirim svoje disanje i obuzdam želju ali ona je već otvorila vrata.
- Lina! – pozovem je i ona zastane ali nije gledala u mene.
- Nećemo se videti do venčanja.
- U redu.
- Lina.
- Da? – i dalje ne gleda u mene.
- Želim da vidim belu čipku na tebi kada te prvi put skinem.
Okrenula se i ovaj put me pogledala. Ljuto?
Izašla je bez reči i nasmejao sam se. Izgleda da ću ovu vatru morati sam da raspalim, i veselim se tome.
. . .
- Prelepa si – naša kućna pomoćnica mi se nasmešila.
- Hvala Dajana.
- Nadam se da ćeš imati dobar brak. I diši, nemoj biti toliko nervozna.
- Hvala ti.
Nisam nervozna zbog braka, nervozna sam zbog onog što me čeka kad se ova farsa završi. Nervozna sam zato što se bojim i nervozna sam zato što ne mogu da glumim sa njim, sa njim se gubim, nestajem . . . Sa njim se briše granica između onog što jesam i onog što treba da budem a to nije dobro jer ako ne zaštitim sebe biću povređena.
Uvek prvo zaštiti svoje srce.
Nadam se da ću moći mama, nadam se da ću moći.
. . .
YOU ARE READING
Prisiljena
RomanceJa nisam obična cura. Ja sam naslednica. Ja nemam izbor, imam obavezu. Ja nisam slobodna, ja sam zatočena. Okovana sam tradicijom, osuđena na život sa opasnim muškarcima i ponuđena neprijatelju u cilju primirja. Okončala sam rat dveju porodica ali s...