- Šta kažu doktori? – Džejk je stigao nakon nas.
- Ne znam još uvek je unutra.
- Isuse – uhvatio se za glavu.
- Šta se dogodilo? – hvatam ga za odelo.
- Mama . . . – oborio je glavu.
- Mama je šta?
- Izvadila je dete iz nje – začujem Danteov glas.
Okrenem se ka Danteu.
- Unajmila je doktora, uspavali su je i izvršili abortus.
- Ona . . . – pustim brata poraženo.
- Zatekao sam Linu na stolu, u nesvesti, krvarila je . . . – Džejk se hvata za glavu.
- Mama je bila pored nje, doktor i . . . .
- Nemoj! – podignem ruku.
- Nešto je pošlo po zlu, izgleda da su loše dozirali sredstvo za uspavljivanje i Lina je počela obilno da krvari, nisi mogli da je probude - Dante nastavlja.
- Ovo se ne dešava. Moja majka nije ubila mog sina! – viknem i udarim rukom u prozor.
Bol koja me prožima ubija sve u meni.
- Za sve smo mi krivi – Džejku je napukao glas.
- Ne, ja sam kriv. Molila me je a ja . . . . nisam je slušao – zatvorim oči da se smirim da se iskontrolišem.
- Magnuse!
Okrenem se ka doktoru.
- Ruperte kako je ona?
- Loše, izgubila je mnogo krvi. Ko je vršio abortus? Taj doktor je mogao da je ubije!
- Abortus je bio prisilan – Dante objašnjava dok ja stežem vilicu.
- Tako, žao mi je.
- Kako je ona? – ponavljam pitanje.
- Potrebna nam je krv, Lina ima retku krvnu grupu i bolnica nema više zalihe, potrebni su nam donori.
- Pronaći ćemo krv koja krvna grupa?
- AB negativna.
- Proveriću ko od naših ima tu krvnu grupu – Dante vadi telefon.
- Ja ću razgovarati sa njenom porodicom, velike su šanse da neko ima tu krvnu grupu – Džejk predlaže.
- Može. Mogu li da je vidim?
- Naravno.
Doktor mi je pokazao Linu prikačenu na sve žive aparate, kleknuo sam na pod i nežno dodirnuo njenu ruku.
- Tako mi je žao, srediću sve, srediću sve obećavam – kao grom iz vedra neba slomio sam se pored njenog bolničkog kreveta.
. . .
- Šta se dogodilo mojoj ćerki? – Linex je toliko glasan da sam morao da izađem iz sobe.
- Smirite se gospodine – sestra ga umiruje.
- Magnuse – video me je i krenuo ka meni.
- Potrebna joj je krv – kažem.
- Znam, moji ljudi su na putu imamo njenu krvnu grupu.
- Kako krvari? Šta se dogodilo?
- Beba . . . – ne mogu da prevalim preko usana. Moj sin.
- Razumem.
Šta razume.
- Moramo da je operišemo – doktor nas obaveštava.
- Spasi je – uhvatim ga za ruku. Klimnuo je glavom.
Dok čekamo da operišu Linu razmišlam šta da radim. Ne mogu dozvoliti da Linex sazna šta se dogodilo jer . . . odvešće je od mene, odvešće je. Objasnim braći situaciju, naravno da su razumeli, oni su moja krv.
. . .
Nakon dva duga sata, saznali smo da je operacija prošla uspešno, Lina će se oporaviti, ostalo je da čekamo da se probudi.
Rodžer je predložio da se istuširam i poslušao sam ga, krenuo sam kući ali ne pod tuš.
- Gde je ona? – pitam Sema.
- Gospodin Džejk je rekao da ne sme napustiti sobu.
- Ne ometajte nas.
Uđem unutra i zateknem moju majku pored prozora, mirna kao da se ništa nije dogodilo, kao da ništa nije uradila.
- Kako si mogla?
- Magnuse . . .
- Ubila si mog sina! Tvoje unuče!
- Naša krv se nikad neće pomešati sa krvlju tih ubica.
- Naša krv? To dete je bilo moja krv! Moja!! – priđem joj u dva koraka i uhvatim je za vrat.
- Samo napred, ja ionako . . . umirem.
Stežem vrat moje majke i gledam kako polako isisavam život iz nje, kako joj se oči sklapaju . . .
- Magnuse. Magnuse.
Pustim ruke i dozvolim Danteu da me skloni od nje.
- AAAA! – vrisnem i udarim pesnicom u vrata.
- Ti si moja majka! Majka! Kako si mogla da vežeš moju ženu i izvadiš mog sina iz njene utrobe? Kako si mogla?
- Ja? Kako si mogao da je dovedeš u moji kuću? – moja majka ustaje.
- Mama prestani – Dante je ubeđuje.
- Ne. On je doveo ćerku Rodžera Lineksa, oženio se njome. Ti ljudi su ubili tvog oca! Držala sam u rukama telo mog mrtvog supruga!
- Držao sam ga i ja! Držao sam ga dok je umirao, gledao sam kako ovaj besmisleni rat izvlači život iz njega! Ja sam držao mog oca dok je umirao! Ja! I znaš šta? Njegova je ideja bila da oženim Linu, i on je želeo da se ovo završi.
- Završiće se kad se osvetim za smrt svog supruga, vašeg oca. Sramota je što to ne može očekivati od sinove.
- Ubila si moje dete. Da li si svesna šta si uradila?
- Naravno da sam svesna ako ništa drugo bar se će toga tvoja žena sećati do kraja života.
- Ti . . . - krenem ka njoj.
- Magnuse. Brate.
- Dante pusti me.
- Ona ionako umire, ne prljaj ruke, nije vredno toga.
- Moja dete brate, moja žena. Ti si moja majka kako . . . kako si postala takvo čudovište? – kako mi je to promaklo.
- Neko mora da sačuva naše prezime.
Neprestano je ponavljala jedno te isto.
- Nema svrhe, ti nikad nećeš prihvatiti Linu, nikad nećeš razumeti.
- Nema tu šta da se razume . . .
- Nema? Ja volim tu ženu! I pogledaj me dobro majko. Nikad, nikad je neću ostaviti i ti je više nikad nećeš povrediti, kunem ti se u porodično ime i mog kojeg si ubila. I nemoj misliti da će ti ovo proći tek tako.
- Šta ćemo da radimo? – pita me Dante.
- Predaj je policiji a doktora neka ubiju.
- Šta?
- Umrećeš u zatvoru majko, i to je humana smrt.
- Ne možeš me poslati u zatvor.
- Samo me gledaj – izađem i nazovem advokata.
YOU ARE READING
Prisiljena
RomanceJa nisam obična cura. Ja sam naslednica. Ja nemam izbor, imam obavezu. Ja nisam slobodna, ja sam zatočena. Okovana sam tradicijom, osuđena na život sa opasnim muškarcima i ponuđena neprijatelju u cilju primirja. Okončala sam rat dveju porodica ali s...