Prokletstvo u krvi

Najava...

"Jackson, ne možeš ići sam. Ponašaš se kao pomahnitali ludak i to je teritorija gdje niko, ali baš niko ne zalazi. Čak i da postoji nešto sa te strane šume ti ne smiješ ići tamo. Znaš dobro šta tvoj stari misli o tome" odlučnost na licu tog muškarca je bila više nego čelična, zapravo je bilo nepokolebljiv, bez obzira što je Oliver pored njega imao jake argumente da ga zadrži. Nije mogao da ostane i po drugi put propusti priliku da istraži šta se nalazi pored imanja njegovog oca na kome je boravio do svoje petnaeste godine.

Ovaj mali ranč postao je Jacksonova opsesija još od kad je bio sedmogodišnji dječak. Često je dolazio ovdje sa roditeljima od kad su odselili, ali nikako nije mogao da zaboravi ženu koja ga je izvela iz šume onog dana kada se izgubio. Zalazio je u šumu sve dublje posmatrajući veliko drveće, stazica ispred njega bila je vijugava i nešto ga je vuklo unutra. Znao je da je opasno, jer mu je djeda često puta govorio da vukovi koji tamo žive, jedu sve što nađu na putu. Kad je čuo prvo zavijanje, osjetio je strah, velik i parališući, bilo je nešto oko njega iako to nije vidio , osjetio je. Čuo je i šuškanje, ali nije mogao da vrišti, nije mogao ni da se pomjeri, a potom ga je i vidio. Bio je velik, prevelik, zapravo. Oči su mu bile crvene, a očnjaci veliki i oštri. Prilazio mu je i pomislio je da je gotov, ali tad ga uhvatilo nešto za ruku, a zvijer je zastala na par metara od njih, režeći. Tada je prvi put vidio tuženu... Bila je visoka, lijepa, čak bi se sad usudio reći i nestvarna, bledunjavog tena i kose crne kao noć. Imala je najtamnije oči koje je ikad vidio i govorila je nešto vuku na nepoznatom jeziku. Trebao se plašiti ali nije... Poslije toga tu ženu je često sanjao, ali kako je vrijeme prolazilo, snovi su bili ređi a znatiželja veća, a kad su se odselili, više nije bilo načina da gleda u tom smijeru odupirući se zovu koji je dolazio od tamo, a nije smjeo da rizikuje očev gnijev. Kad je završio srednju i krenuo na fakultet, o tome nije tako često mislio i sam je počeo vjerovati da je to bio plod njegove mašte. Ali sinoć kad je izašao vani da popije pivo prije spavanja, smio bi se zakleti da je vidio opet istu ženu, samo je ovaj put stajala u sjeni drveta obučena u crno. Još mu kroz misli prolaze njene riječi: "Tvoja vrsta ovdje nije dobrodošla. Sledeći put nećeš moći izaći, ako se izgubiš". Kad sam im ispričao šta se desilo tog dana i kakvu sam ženu vidio, niko mi nije vjerovao, zato sad ovo nije mogao da ostavi po strani.

Porodica Hill je imala velike količine zemlje u Wyomingu iako već petnaest godina živa u New Yorky i njegov se otac kategorično odbija da se vrati ovdje. Brian, Jacksonov otac, prodao je nekoliko velikih parcela, novim ulagačima, ali opet to nije previše. Jackson nije želio da se složi sa njim i da prodaju ovaj ranč, jer su tu bili i njihovi preci. Trebao je samo ovu kuću malo da dovede u red, jer zahtijeva popravke, ostalom ništa ne fali. Ako bude insistirao na prodaji on će sam da je otkupi od njega.

"Tebi ako se ne ide, nemoj. Ostani ovdje. Unutra imaš sve što ti treba, ja ću kampovati vani tokom noći. Znam šta sam vidio" Oliver ga opet pogleda kao da je skrenuo sa uma. Jackson je raskinuo sa dugogodišnjom djevojkom i Oliver misli da to baš i nije dobro podnijeo i da vidi ono čega nema. Nije da nije bio u pravu. Jackson stvarno nije dobro podnijeo to što se desilo, zato i jeste došao ovdje na neko vrijeme, a Oliver je samo odlučio da krene sa njim i pravi mu društvo par dana.

"Ja samo mislim da bi trebao da ostaneš gdje jesi. Tamo ima vukova, čuo si ih isto kao i ja. Kako misliš da se izvučeš ako te čopor napadne? Živog će te pojesti, a ja tvom ocu ne mogu otići i reći kako si u šumi vidio ženu i otišao za njom. Znaš da s njim nema šale" Znao je to bolje nego iko drugi.

"Vraćam se sutra, prije dvanaest. Ako ne dođem, nazovi moje" prebavio je opremu preko ramena i uzeo dvije rezervne lampe u ranac. Kako se približavao šumi i tako se i sam upitao da li u njemu postoji još zdravog razuma kad je odlučio da zanemari upozorenja. Šuma je izgledala i tamno i zlokobno, ali mu nije ulijevala trah, ne onako kako bi trebala. Znatiželja je bila jača, a nije znao šta ga čeka kad pređe njemu nevidljivu granicu. Svakim korakom je bio odlučniji da sazna nešto više, nesvjestan crvenog para očiju koje su ga gledale sa iza gustog drveća...

Novo i drugačije, najava je tu, ja sam isto tu negdje... Svaka sugestija, zamjerka, primjedba, dobro će mi doći. Uplovila sam u nešto novo i nadam se da će vam se dopasti.

Extraordinary_lady hvala na kover