TAJNA UKRADENE OGRLICE 💗 ZAVRŠENO💗

TAJNA UKRADENE OGRLICE

  

"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu,
svaka nesretna obitelj  nesretna je na svoj način." 
Ana Karenjina, L.N. Tolstoj.

Sreću ne treba izazivati, ne treba se njome poigravati niti je stavljati na kušnju. Sreću treba zaslužiti.  U sreći treba uživati, ali  umjereno i bez prevelike euforije.  Netko odozgo pomno prati svakoga od nas i na prvi pogrešan potez potrudit će se grubo nas prizemljiti.
Sada, dvadeset godina kasnije, moja majka odlučila mi je ispričati našu životnu priču. Dvadeset dugih godina koje sam provela po tuđim obiteljima, grubo istrgnuta iz njezinog zagrljaja, napokon ću saznati pravu istinu i umiriti svoju savjest. Bilo je neprospavanih noći prepunih suza u kojima sam ju mrzila i molila se Bogu  da mi da snage da izdržim, ili da okončam jednom za svagda. Kako sam odrastala  sve  više sam željela vidjeti majku, baciti joj se u naručje i osjetiti da je to jedini pravi, iskreni i najtopliji zagrljaj kojem pripadam. To što su govorili o njoj nisam željela slušati. Nisam pamtila njezin lik ni boju glasa, ali sjećam se da je uvijek bila blaga i pažljiva prema meni. Obraćala bi mi se svojim toplim glasom ljuljajući me u svojem krilu kad bi na kraju dana došla u našu sobicu, završivši sve obaveze u "glavnoj kući".
Glavnom kućom zvali smo sve prostorije u kojima su živjeli naši gospodari, a mama s još desetak žena i muškaraca im je služila. Doveli su je iz Hrvatske nakon što je moj otac stradao za vrijeme radničkih nemira. Previše se uživio u ulogu revolucionara i to ga je došlo glave. Vlastitim je životom platio pobunu protiv trulog sistema. Ostale smo mama i ja, same na svijetu. Ona, krhka ženica nenavikla bez čvrstog oslonca s malim djetetom na rukama, tražila je način da preživi. Djevojčica u njezinim rukama iz dana u dan bivala je sve slabija, a zalihe koje je otac iza sebe ostavio topile su se iz dana u dan. Valjalo je preživjeti, a nije se imalo od čega.
Moja je majka redovno, svake nedjelje odlazila na misu i molila se Bogu, nadajući se čudu, jer samo je čudo moglo spasiti nju i njezinu djevojčicu. Nitko je nije htio zaposliti da ne dođe na zao glas jer u svojem domu ima mladu ženu s djetetom. Glupe predrasude najteži su okovi koje ljudi nose na svojim leđima. Moja je majka to osjetila na vlastitoj koži. Koliko god kumila i molila, svi su je s prezirom odbijali. A djevojčica je bila sve prozirnija. "Ako se malena razboli, neću imati ni za bolnicu.", tako je razmišljala Jelena, pripremajući svoju najljepšu haljinu za nedjeljnu misu. Umila je svoje lijepo lice i osvježila ga, ali bol i tugu nije mogla oprati. Uzela je dijete na ruke i krenula u crkvu. Putem su je pratili podrugljivi pogledi seoskih žena koje su na misu dolazile u skupim automobilima, ruku pod ruku sa svojim muževima.
Jelena se, kao i svake nedjelje, stisnula u kut iza oltara trudeći se da bude nevidljiva. Molila je skrušeno i pokorno za spas svoje duše i za rješenje svih problema u kojima se je iznenada zatekla. Posebnu molitvu izrekla je za svojeg pokojnog muža, a pri kraju molitve u crkvu je uletio bijeli golub, sletio najprije na oltar, a odmah potom na majčino rame. Crkvom se proširio žamor i začuđeni povici. Jelena je završila svoju molitvu, a golub joj je sletio s ramena i odletio istim putem kojim je i ušao u crkvu.
Na kraju mise svećenik se zaputio ravno prema njoj, a vjernici su polako napuštali crkvu odlazeći svojim kućama na nedjeljni ručak.
- Jelena, pođi sa mnom i povedi djevojčicu. - izrekao je više zapovijed nego molbu, nježno dodirnuvši djetešce po slabašnoj ručici. - vodim vas k sebi na ručak.
- Ali velečasni, ne mogu ... Ne želim Vam smetati . - ponizno je sagnula glavu, skrušeno se zagledala u pod i čvrsto privinula djevojčicu na grudi.- Jako ste ljubazni, ali ne, moram Vas odbiti.
- Ne prihvaćam ne kao odgovor! Tih par koraka možeš i s djetetom na rukama. Ako ti je teško, ja ću ti pomoći oko malene, samo pričekaj ispred crkve da se preodjenem.
- Ne znam što bi bilo nezahvalnije - prihvatiti ili odbiti? Recite mi čime sam zavrijedila toliku milost?
- Ne postavljaj sebi suvišna pitanja. Ja ću ti dati sve odgovore za vrijeme ručka. I kreni već jednom, Anica će biti ljuta ako ne stignemo na vrijeme i ručak se ohladi. Nema ništa gore od ljutite domaćice! - nasmijao se pokazavši svoje bijele zube i nestao iza oltara.
Jelena je s djevojčicom na rukama izašla iz crkve.  Strpljivo je čekala da joj se svećenik pridruži i da zajedno odu k njemu na ručak. Sve ostalo je povijest.
Taj dio svojeg života pamtim, ne zato što ga se mogu sjećati, već stoga što su dijelovi bili zapisani na požutjelom papiru koji sam nosila sa sobom seleći se iz porodice u porodicu, kao jedino nasljeđe koje mi je mama ostavila. Imala sam tu malu drvenu škrinjicu na kojoj je bilo urezano moje ime. I rodni list. Amajlije koje su činile moj život smislenim i davale mi nadu da će mama jednog dana doći po mene i povesti me kući. Da sam izgubljena djevojčica, ne bih imala rodni list i u njemu upisana imena oba roditelja. Da me nisu željeli ni voljeli, ne bi mi dali tako lijepo ime. Sigurno su imali jako dobar razlog zbog kojeg su me ostavili i sigurno će doći dan kad će doći po mene.  Samo moram strpljivo čekati.
A moja povijest počela se pisati na nedjeljnom ručku kod mjesnog svećenika. Zaspala sam na otomanu nakon što me je mama nahranila. Sjećam se kao kroz maglu da sam imala i probavnih smetnji, nenavikla na tako obilan i bogato začinjen obrok. Mama i ja jele smo tek toliko da bismo preživjele, više od toga nismo si mogle priuštiti. Zahvaljujući velikom srcu i dobroj duši našeg župnika, to bi se uskoro trebalo promijeniti. Nisam baš najbolje razumjela sve što mi mama govori, ali shvatila sam da krećemo na put. Užurbano je pakirala onih par naših stvarčica u trošnu putnu torbu koju nam je ostavio tata i čim su nestale moje probavne tegobe uzela me je za ruku i povela sa sobom ne govoreći mi ništa više osim da idemo tamo gdje će nam biti puno bolje.
- Idemo k tati? - naivno sam priupitala, pogledavši je svojim nevinim dječjim okicama.
- Ne, dušo, ne idemo k tati. Idemo daleko, što dalje od ovog mjesta. Zar si zaboravila da je tata gore na nebu i čuva nas zajedno s anđelima?
- Ali zašto nije ostao s nama? Je l' nas prestao voljeti?
- Maja, sunce mamino! Nije nas prestao voljeti! Otišao je jer je tako zapisano u zvijezdama. Morao je otići.
- A mamice ... je li to za zauvijek?
- Je li ostao u tvojem srcu? - pogledala me je suznih očiju i provukla prste kroz moju gustu kosu, milujući me po glavi.
- Tu je, mamice! Čujem ga kako mi kuca.
- Eto vidiš da nije zauvijek. Voljeni ne odlaze sve dok ih mi nosimo u svojim srcima.
- A kad će se vratiti? - željela sam da mi mama da neki umirujući odgovor. - I što ako se vrati, a nas dvije ne budemo ovdje? Kako će znati gdje nas treba tražiti?
- Reći će mu župnik Janko.
Majčine riječi napokon su me umirile i bila sam spremna poći s njom na kraj svijeta, sigurna u to da će paziti na mene. A kad nam se i tata pridruži, opet ćemo biti najsretnija obitelj pod suncem.
  Svećenik Janko smilovao se nad majčinom teškom sudbinom i odlučio nam pomoći čim mu se pružila prva prilika za to.
Čuo je od svojeg prijatelja svećenika da jedna obitelj u Bugarskoj treba pomoć u kući  i da će pametnu, marljivu, skromnu i radišnu ženicu dobro platiti za posao koji će kod njih obavljati. Župnik je taj prijedlog iznio Jeleni, a ona ga je, nakon prvotne skepse, prihvatila. I tako smo mama i ja krenule u bolji život, trbuhom za kruhom, u dalek i nepoznati svijet.

Nastavit će se ...

Zahvaljujući Radomarioli i njezinoj ideji, pokušala sam nešto novo. Njezin sinopsis pokušat ću pretvoriti u priču. Nadam se da će vam se svidjeti.
Hvala na pažnji i pozdrav svima.
Radomariola, tebi pusa za ovaj izazov 😘❤