TAJNA UKRADENE OGRLICE 💗 ZAVRŠENO💗

JELENA

- Jelena, smjesta se nacrtaj kod ravnatelja!

Kao što sam mogla i pretpostaviti, moja je ishitrena reakcija izazvala burne kontra reakcije. Ali ja to zaista više ne mogu izdržati! Godinama već trunem u ovom smrdljivom ćumezu zbog nečeg što nisam napravila! Trpaju me u zajednički koš sa lopovima, ubojicama i lažovima, a da mi uopće nisu pružili priliku da se izjasnim i obranim.
Već godinama jedino svjetlo koje  vidim prerezano je bodljikavom žicom, a jedini krevet mi je gruba, smrdljiva i prljava slamarica na koju svaku večer liježem uplakana. 

Ne mogu više! Strpljenje mi je tanko poput paučine, a ja sam napeta kao struna. Dani se troše, život mi prolazi, a moja djevojčica odrasta daleko od mene tko zna gdje i tko zna kako. Ne mogu više! Danas mi je prekipjelo! Ona odvratna gadura od Helene! Ona će meni podmetnuti nogu! E nećeš, majci, nikad više! Nećeš, mamicu ti tvoju, makar ja dočekala smrt u samici, okružena vlastitom rigotinom i izmetom! 

- Ha ha ha - zaorilo se dvorištem za vrijeme pauze za ručak. Stotinjak žena prasnulo je u gromoglasan smijeh kad sam se izvalila koliko sam dugačka i široka, tresnuvši facom pravo u prašinu. Iz razbijenog nosa potekla je krv i slijevala mi se niz lice.

- Mamicu ti tvoju, Helena! Ovo ti nije trebalo! - bijesno sam ustala, brže no što sam pala i poletjela prema krupnoj ženi koja se iz sveg srca smijala zajedno s ostatkom ekipe. - Meni ćeš ti podmetati nogu? Mene si našla za zajebanciju? - poletjela sam pravo na nju i iz sve se snage zaletjela glavom u njezinu mekanu trbušinu. Obuhvatila sam ju rukama oko struka (ukoliko ga se na tom buretu uokvirenom naslagama lelujajućeg sala uopće moglo pronaći) i srušila na pod. Ležala je ispod mene poput bespomoćne kornjače kad se prevrne na leđa. Opkoračila sam ju i zajašila, pritišćući je o tlo. Iz mene je odjednom grunuo sav potisnuti bijes kojeg sam godinama tajila. Iskre su frcale dok sam ju, divlja i zapjenjena, mlatila šakama. Najprije po onom debelom trbuhu. Ruke su mi tonule u njezino tijelo kao u maslac. Bespomoćno je mlatarala rukama dižući prašinu oko nas. Usta su mi se punila metalnim okusom krvi koja se slijevala iz nosa i česticama prašine koje su punile zrak i činile me još bješnjom. Zakašljala sam se da pročistim grlo i nastavila mlatiti gaduru po ogromnim sisurinama.

- Prestani, Jelena, ubit ćeš me!

- Ušuti! - šamarala sam ženu ispod sebe ne brojeći bezbrojne udarce od kojih joj je lice već poprimilo purpurnu boju. Zaboljele su me ruke, ali nisam prestajala.

- Zapamtit ćeš dan kad si se odlučila poigrati s Jelenom. - pljunula sam joj u facu i rukom razmazala pljuvačku po njezinom prašnom licu. - Nikad te nisam izazivala, nikad te nisam dirala, ali sad ću ti pokazati! Dobit ćeš svoje, makar mi to bilo zadnje! - publika je uživala. Pljeskali su i bodrili me. Dvorište je odjekivalo nabrijanim povicima mase zavedene navalom adrenalina. Već dugo nije bilo ovako dobre predstave, a curama je nedostajalo akcije. Sve je bolje od učmale i monotone svakodnevice.

- Fajt! Fajt! Fajt! - orilo se dvorištem, a ja nisam prestajala mlatiti očajno i bespomoćno tijelo ispod sebe, ne razmišljajući o posljedicama.

"Strogo se zabranjuje bilo kakva upotreba sile. Kršenje ove klauzule iz kućnog reda bit će najstrože kažnjeno." 

- Jelena, smjesta da si se nacrtala kod ravnatelja! - bez riječi sam skočila s tijela koje je nepomično ležalo ispod mene, otresla sam prašinu sa prugastog odijela i zaputila se kroz špalir koji su mi cure napravile pravo u ravnateljeve ruke. "Ovo neće dobro završiti", razmišljala sam stružući grubom tkaninom rukava zgrušanu krv s lica. Nije bilo vremena za umivanje. Ali ionako je bilo nevažno, jer voda ne može oprati baš sve. Ponizila sam se ovim ispadom. Dozvolila sam da na površinu ispliva moja najružnija strana, ali sad je gotovo. Nazad više ne mogu! Kad bih mogla vratiti vrijeme, vratila bih ga puno dalje unazad, tamo na nedjeljni ručak kod župnika Janka. I tada bih mu odlučno rekla "ne", zgrabila svoju curicu i nastavila bih se mukotrpno i teško, ali pošteno i brižno boriti za njezino bezbrižno odrastanje. Skromno kako smo i navikle, borile bismo se čvrsto vezane jedna uz drugu. Da nismo otišle u Bugarsku, mogla sam uživati gledajući je kako se od gusjenice preobražava u leptira. Samo jedan krivi potez koji se tada činio kao jedino ispravno i spasonosno rješenje, skrenuo nam je život sa pravog puta i odveo nas pravo u provaliju. Tada, prihvaćajući župnikovu dobronamjernu pomoć nisam ni slutila što me sve čeka. Nije svaka pružena ruka pomoćnica. Neke od njih pružaju nam nož kojim ćemo si sami prerezati grkljan. I upravo u tome krije se tajna uspješnog života. U odabiru prave ruke. A ja sam grdno pogriješila. S najboljim namjerama, na putu prema raju skrenula sam u pakao. I povukla vlastito dijete za sobom. Sad okajavam vlastite grijehe, ali kajanje nije dovoljno da mi donese prijeko potreban mir i zadovoljštinu. Bila bih mirna da mogu čista obraza pogledati u oči svojoj djevojčici i zamoliti je za oprost.

- Kakve su to gluposti? - grmio je ravnatelj na mene. Skrušeno sam stajala pred njim, onako prljava i zajapurena, svjesna sranja u koje sam se uvalila.

- Izazvala me, podmetnula mi je nogu i izložila ruglu. - tiho sam odgovarala, naglašavajući svaku riječ.

- Pa zašto ju nisi prijavila? Sad bi ona bila ovdje, a ne ti. - bijesnio je ravnatelj podižući glas.

- Jednostavno. Bilo je to jače od mene. - vrtjela sam najdonje dugme na košulji, ne znajući kamo s rukama. - Znam da sam pogriješila, ali sad je gotovo. Kaznite me kako god želite, potpuno mi je svejedno.

- Dva tjedna samice! To je najblaže što mogu izreći. Znaš na kakvom si mjestu i pravila su ti jako dobro poznata! - mahao je rukama ni sam ne znajući kud će s njima. - Drugi put ćeš dobro razmisliti! Prije nego počneš dijeliti pravdu uokolo, sjeti se nas koji smo za to plaćeni! 

- Neću moliti za oprost. Imat ću dovoljno vremena da o svemu razmislim i oprostim sama sebi. Za sve, ne samo za ovo premlaćivanje.

- Pametna si ti žena, Jelena. Prava je šteta što si završila na ovakvom mjestu, ali jebi ga, život je okrutan. - povraćalo mi se od njegovog sarkazma, ali stoički sam sve podnosila. Spremno sam progutala užarenu knedlu i odlučila da ne planem. - Gubi se sad. - načrčkao je na papiru moju ulaznicu za samicu i pozvao čuvara. - Gospođa će dva tjedna u predsjednički apartman. Potrudite se da joj ništa ne nedostaje!

Stisnula sam zube i šutke krenula za čuvarom, moleći u sebi želudac da se smiri. Preklinjala sam ga da izdrži, jer zadnje što mi je sad trebalo bilo je povraćanje na putu do mojeg novog odredišta. A želudac se okretao, plesao, podrhtavao i opako prijetio da će izbaciti iz sebe splačinu koju su ovdje nazivali ručkom. I ne bi to bio preveliki gubitak, ali još jedno poniženje zaista mi nije trebalo. Za danas ih je bilo sasvim dovoljno.