TAJNA UKRADENE OGRLICE 💗 ZAVRŠENO💗

RASTANAK

Novi život nas je preporodio. Majka se odlično snašla u poslovima domaćice, a i ja sam uskoro postala bucmasta djevojčica puna života. To što je u Bugarskoj postala sluškinja nije joj poljuljalo samopouzdanje. Pošteno je radila svoj posao i za njega je bila pošteno plaćena. Marljiva poput pčelice, moja je majka svaki mjesec od gazdarice dobila i dodatak na plaću, što se inače u takvim okolnostima vrlo rijetko događalo.

- Majo, dušo. Kad uštedim dovoljno novca za povratak, vraćamo se u našu kućicu.

- Majčice, zar baš moramo? Meni je ovdje lijepo. Imam puno igračaka, a i djecu s kojom se igram. Ja bih da ostanemo.

- Dušo moja draga, mama ne želi cijeli život biti sluškinja. Želim raditi neki posao u domovini kojim ću ti moći kupiti lijepe haljinice i poslati te u školu. - uzdahnula je i pomilovala me po licu. - Ovdje ti nikad neću moći pružiti ono što zaslužuješ. A zaslužuješ puno toga.

Majčina ljubav pratila me na svakom koraku. Iako je na kraju dana umorna dolazila u našu sobicu, uvijek je smogla toliko snage da mi ispriča neku lijepu i poučnu pričicu za laku noć. Spokojno bih zaspala stisnuta uz nju, na uzanom tuđem krevetu. Imale smo jedna drugu i ništa nam više nije trebalo.

Dan za danom, tjedan za tjednom, sve dok ...

                         ***

- Ona je lopov! Prljava služavka je lopov! Ako je u vašoj kući imala hrabrosti napraviti nešto takvo, tko zna na što je sve spremna! Zovite policiju! - Majin  dubok popodnevni san iznenada je prekinut užasnom bukom i galamom koja je dopirala iz glavne kuće. Upravo probuđena i još uvijek snena, djevojčica se počela tresti i u strahu i panici dozivati majku. Krupne suze slijevale su se niz nevino dječje lice i obilno natapale pamučnu pidžamicu. Uspravila se, sjela na krevet i rubom pidžame stala trljati uplakane oči, a suze su joj se nastavile slijevati niz lice. Uplašena i sama, istrgnuta snu iz zagrljaja, neutješno je plakala u zamračenoj sobi. Mrak je najveći neprijatelj za tako malo dijete i Maja je očajno trebala mamu da dođe, stisne je uz sebe i ponovo ušuška u smirujući san. Ali Jelena nije dolazila. Sati su prolazili, a Maja je, sad već sklupčana u položaju fetusa, sisajući palac lijeve ruke, strpljivo čekala. Buka se davno stišala, san nije dolazio na oči, ali strah je ostao. 

Začula je  nepoznate korake kako se približavaju sobi i nagonski se pretvarala da spava.

Vrata su se bučno otvorila i u sobu je ušlo dvoje odraslih ljudi.

- Mala mora biti ovdje. Pogledajte u krevet. - prepoznala je glas svoje gospodarice, uvijek dobre prema njoj. - Probudite ju ako spava.- glas joj je bio neobično hladan i grub, potpuno suprotan onom glasu na koji je Maja navikla.

Dvije ruke grubo su je izvukle iz kreveta i osovile na noge.

- Ajde, mala djevojčice, obuci se!

- Gdje je moja mama? Želim svoju mamu! Maamiceeee ...- zavapilo je očajno djetešce ne shvaćajući što se oko nje događa. 

- Tvoja je mama bila jako zločesta i morala je otići na jedno mjesto na kojem će biti dok se ne popravi. - gospodarica kuće i Jelenina poslodavka pokušala je djetetu objasniti što se događa, dok ju je onaj par nepoznatih ruku oslobađao pidžame. Agonija se nastavila kad je nepoznata žena gurnula glavu u njihov ormar i grubo počela razbacivati stvari po sobi ne bi li našla nešto prikladno u što će obući djevojčicu.

- Ostalo ćemo staviti u torbu i nek nosi sa sobom kad dođu ljudi iz Centra.

- A šta ćemo s Jeleninim stvarima? -  gazdarica se zabrinuto ogledala po sobi, s prijezirom prelazeći preko odjeće razbacane po sobi.

- Ne brinite vi o tome. Spakirat ćemo sve i poslati u neki od domova. Tamo uvijek treba robe. Nikad dosta! - trpajući Majine stvari u torbu hladno odgovori nepoznata žena. - oslobodit ću Vam sobu za novu radnicu čim obučem malu.

- Požurite jer ljudi uskoro dolaze po nju. - gazdarica se brzo okrene prema vratima i nestane u hladnom hodniku. Ovdje više nije imala što raditi, a ionako se predugo zadržala u sirotinjskom dijelu vlastite kuće. Vjerojatno će se odmah sad istuširati da sa sebe ispere neugodni zadah siromaštva koji joj se zalijepio na kožu ulaskom u ovu bijednu sobicu.

Nepoznata je, nakon što je Maji navukla hlače i majicu, zastala, pogledala djevojčicu i grubo naredila: - Obuj cipele i pođi za mnom!

- Ali teta ... - malena zavapi kroz plač - uvijek mi je mama obuvala cipelice. Molim vas da mi pomognete. Ja si ne znam zavezati vezice.

- Zatakni ih u cipele i pazi da se ne spotakneš kad hodaš! Neće nas čekati cijeli dan zbog tvojih cipela! Odrasli ljudi imaju ozbiljnih obaveza, ne mogu gubiti svoje vrijeme na takve besmislice! - ni ne sačekavši da si malena navuče cipele, povuče ju za ruku i odvuče van iz sobe. Maji se učinilo da će joj iščupati ruku iz ramena pa bolno jaukne, na što ju žena prekori grubo se otresajući na maleno dijete koje se uopće nije snašlo u situaciji u kojoj je zatečeno i apsolutno ništa mu nije bilo jasno. Osim činjenice da očajno, sada više no ikad, treba majku.

Gruba žena izvela je Maju van, u dvorište. Sjele su na klupu kraj fontane i čekale. Prekrasan popodnevni dan bio bi uistinu idiličan na ovom mjestu, da Maja nije čekala prijevoz koji će ju odvesti u nepoznato. Potpuno shrvana i u šoku promatrala je kako se odjednom svi prema njoj ponašaju kao prema iznošenoj stvari koje se što prije treba riješiti. Odjednom je postala prekobrojna, višak koji nikome ne treba. Par iz socijalne službe kasnio je petnaestak minuta, a kad se napokon pojavio i popunio sve potrebne formulare, ugurao je bosonogu djevojčicu u auto bez ijedne riječi objašnjenja i napustio bogataški posjed. 

Majino je djetinjstvo naglo prekinuto i sve ono što se činilo bijednim preživljanjanjem u sirotinjskoj sobici uz majku sluškinju bio je raj naspram onoga što će tek uslijediti.

Kao i mnoga djeca sa istom sudbinom, Maja je završila u udomiteljskoj obitelji jer nije pronađen nitko od živih srodnika tko bi mogao preuzeti skrb za djevojčicu. I tako iz godine u godinu. Skrbnici bi uvijek izmislili neki razlog kako bi se riješili Maje već nakon nekoliko mjeseci. Mijenjala je obitelji kao prljave čarape i kako je vrijeme odmicalo sve više joj je bilo svejedno. Ni uz koga se nije vezala jer je znala da neće potrajati. Rasla je, stasala i sve više se povlačila u sebe. Od najranijeg djetinjstva spoznala je svu grubost života i okrutnost ljudi pa je i sama postala hladna i bezosjećajna. Jedini tračak nade bila je kutijica sa urezanim imenom koju je nosila svuda sa sobom. Tračak nade da će možda jednom opet biti sretna, onog dana kad padne majci u naručje. Nada ju nikad nije napuštala, čak ni onda kad su joj rekli da je Jelena otišla u Francusku i  ponovo se udala. Vidjeli su je, pričalo se, kako za ruku vodi dječaka. Izgledala je sretno. Maja nije vjerovala ljudima i nije povjerovala u ovu priču, ali nikada nije imala priliku sresti nekog tko bi joj dao prave odgovore. Povratak u Hrvatsku i seljakanje od porodice do porodice sve više ju je udaljavao od odgovora i ona se prestala pitati. Živjela je svoj život, a djetinjstvo joj je ostalo prekriveno velom tajni. Ugasila je i posljednju iskricu koja je još tinjala i bila putokaz majčinom povratku. Molila se za spas majčine duše paleći za nju svake nedjelje svijeću u crkvi. Pomirila se s njezinom smrću iako joj nikada nije saznala za grob. Lakše joj je bilo tako nastaviti s vlastitim životom. Neizvjesnost, nada i iščekivanje susreta koji se nikad neće dogoditi više nisu imali nikakvog smisla. Nakon dvadeset godina čekanja, Maja je sahranila i posljednju nadu u majčin povratak. I napokon je pronašla svoj mir, krenula je dalje.

Sad već odrasla žena, pronašla je posao i započela je samostalno živjeti baveći se vlastitim obrtom. Zaboravila je udomiteljske obitelji i težak put kojim je gazila krvavih stopala, do vlastite samostalnosti.