Kraljevska romansa

14.dio

Maya je otišla prema štali konja. Ušla je unutra. Svi su konji bili na utrci, osim jednoga.
Predivan smeđi konj nije bio vezan. Maya se uplašila. Konj se propeo. Mayi su se noge odrezale od straha.
Drake je dotrčao do nje. Smirio je konja i zavezao ga za zid.
-Mayo! Našao sam te! Jesi li dobro?
-Drake! Pratiš me?
-Pa... Čini se tako, znam, ali...
-Ne zanimaju me izgovori!
-Liam mi je rekao da pripazim na tebe. Boji se za tebe!
-Ja nisam više dijete! A ti nauči da mene nećeš slijediti ubuduće!
-Dobro, neću!
-Zakuni se!
-Kunem se!
-Kako se zove konj?
-Aurora.
-Predivno ime.
-Da. Ja sam mu dao to ime.
-Njoj.
-Da.
-Jahači je konj?
-Da.
-Zašto se nije natjecala danas?
-Jer je divlja dosta.
-Ukroti ju. Mene si uspio.
-Tebe? I dalje si divlja! -nasmije se Drake.
-Takva sam oduvijek. -nasmije se Maya.
-Pričaj mi o sebi.
-Odrasla sam bez mame i tate.
-Ne razumijem.
-Živjela sam u domu, a djeca nemaju milosti.
-Jadna.
-Moram biti iskren s tobom. Liam je zaljubljen u tebe.
-Znam.
-Problem je njegov otac. Uvijek je stajao iza njega i nadzirao ga. Otac mu još neće jako dugo živjeti zbog starosti. Želio je da se Liam oženi Livijom.
-Zašto njom?
-Jer su prijatelji još iz djetinjstva i prošli su puno toga zajedno.
-Neka i ostanu na prijateljstvu!
-Ali odabrao ju je! Pomiri se s tim, Mayo!
-Ne mogu i neću! On je moj, a njezin će biti samo na papiru i to možda!
-Ne zamaraj se nečime na što ne možeš utjecati!
-Kako da se ne zamaram? Volim ga više od svega!
-Ako ga stvarno voliš, onda pokušaj shvatiti i njegovu situaciju. Nije ni njemu lako kao što ti misliš.
-Ne mislim da mu je lako. Želim da bude kraj mene, kako ne razumiješ.
-Ma, razumijem! Gnjavi li te Bertnard?
-Pomalo, ali on je zapravo dobar čovjek. To mu je štit od zlih ljudi.
-Dobro prosuđuješ ljude za jednu mladu osobu.
-Možda sam upoznala previše različitih ljudi i karaktera. Možda sam previše puta bila prevarena od istih ljudi, pa sada znam da ne nasjedam na laži .
-Naivnost najviše košta. To znaju samo ljudi koji su cijelim srcem voljeli nekoga.
-I onda ga izgubili.
-Izgubila si nekoga?
-Puno puta. Boljeli su me više od najgore fizičke boli.
-Koga si izgubila?
-Prijateljice. Prijateljice za koje sam mislila da će zauvijek biti kraj mene. Obećale su to. Više puta. Ali ipak su otišle, bez ijedne riječi i još su me natjerale da se osjećam krivom jer sam ih iskreno voljela i beskrajno im vjerovala.
-Ne treba nikome vjerovati! Život te tome poduči više puta, ako jednom ne shvatiš.
-Istina. A ako si dobar čovjek...
-Ljudi te ismijavaju ,misle da si budala, naivčina, idiot, lud.
-Da. A ako si loš...
-Najbolji si im, najpopularniji, svi su oko tebe kao lešinari oko leševa, zapravo tu ima i sličnosti.
-Da. Treba biti nepristran i neutralan uvijek.
-Treba imati ledeno srce i ne dopustiti ikome da ti puca u njega. Jer inače...
- Izgubiš jednu osobu, ali kao da si izgubio cijeli svijet, sve u što si vjerovao postane laž i navika više nego tuga.
-Ljudi su stoka. Samo mrze i lažu.
-U potpunosti se slažem s tobom.
-Ako pogriješe neće to nikad priznati prvi, a tako i druga strana ,pa tako u nedogled. Nitko nije kriv, a oboje su krivi, ali im ponos ne dopušta da se prvi ispričaju. Možda je kriv odgoj, a možda je kriv sam čovjek, možda je to urođeno ljudskom rodu.
-Kako znaš da te netko iskreno voli?
-Jednostavno!Kada ti ne obećaje čuda, kada ti se ne kune da će biti zauvijek sa tobom, a onda ti hladno slome srce i više se nikad ne usudiš zavoljeti nekoga svim srcem. Treba vjerovati da će sve biti dobro i trajati zauvijek. Istinu ionako nikad nećemo saznati. Samo smo ljudi. Nismo Bog.
-Nisam uvijek bio ovakav.
-Nego?
-Bio sam druželjubiv muškarac, uvijek nasmijan, duhovit.
-Što je onda bilo?
-Imao sam jednu djevojku .3 godine, najljepše godine moga života smo bili skupa.
-Onda?
-4.godinu se sve počelo raspadati. Među nas se upleo jedan moj bivši prijatelj. Svaki dan je bio s nama, grlio ju je, slikali su se, sve su više vremena bili skupa. Ja sam ispao budala i ljubomorni luđak jer sam ju pitao zašto me ignorira i osjeća li isto što i prije prema meni.
-Što je rekla?
-Da. Rekla je da se ništa nije promijenilo, ali je, to se osjetilo u njezinoj blizini i vidjelo se. Nije imala isti odnos samnom i s njim. Pored njega sam bio nevidljiv, samo su se smijali jedno drugom. Pomislio sam da se nešto promijenilo među nama, ljubomora je rasla iz dana u dan, gorjelo je u meni kad bi ih vidio skupa. Pričala je da sam lud, da joj ne mogu zabraniti da se druže, da ima pravo na druge ljude osim mene. Kao da mi se duša odvajala na dijelove kad bi se zagrlili. Srce me doslovno zaboljelo, suze su mi počele padati niz lice. Nikako mi nije htjela priznati da je sve što vidim istina, da nisam bez veze ljubomoran.
-I?
-Ja sam s tim čovjekom morao ići na fakultet, bili smo različiti razredi, i dalje me nastavio pozdravljati nasmijano, bez obzira na tugu koju mi je donio u nekadašnji savršen život. Osjećao sam se krivim, kao da ga bez razloga krivim. Mislio sam da možda ipak nije sve kako se čini, da možda ipak ona mene još voli kao nekada, da mi se možda samo učinilo tako.
-Jadan ti. Stvarno mi je žao.
-I meni.
-Je li to sve?
-Nije.
-Ispričaj mi sve, molim te.
-Prve godine fakulteta sam se s njom sve više udaljavao, stalni bi se svađali jer sam bio uvjeren da mi laže i ne želi priznati istinu. Morao sam se prvi javljati, nijednom u toj godini mi se nije javila prva, čak niti za rođendan niti za Novu Godinu. Nekad sam joj bio nazvan u mobitelu Drake sa 5 srca, a odonda samo hladno Drake. U svakoj tužnoj pjesmi sam se sjetio prvo nje i kako sam je izgubio, zbog jedne osobe. A bila je moj svijet, moje sve, moja sreća, ali na kraju i moja najveća tuga i netko koga sam s vremenom počeo mrziti. Tražio sam ju više puta da se nađemo, obećavala je svaki put, ja sam se nadao kao malo dijete, ali svaki put bih ispao razočaran jer se njoj baš nešto dogodilo dan prije ili je morala ići negdje, svaki put. Došli su praznici, ljetni. Ponovno sam ju zvao i tražio da se nađemo, dan nakon toga sam joj poslao poruku u kojoj sam se odlučio pozdraviti zauvijek s njom i reći joj da sam se već umorio od svega, kvragu i takva ljubav, kad samo ja patim, .Javila mi se preko društvene mreže i pitala me jesam li ju blokirao. Učitala se slika našeg razgovora i njezinih odgovora.
-Što je napisala?
-Ja svaki dan pomislim na tebe i naše zafrkancije. Trebala sam ti sutra doći, ali ovaj put za stvarno, ali sad ne znam želiš li da se nađemo.
-Što si joj rekao?
-Osjećam se kao budala, jer me svaki put razočaraš i ne dođeš. Rekao sam joj da ipak dođe iako nisam bio siguran za svoje osjećaje prema njoj.
Kasnije navečer sam odlučio, poslao sam joj poruku da ne mogu ovaj put i da mi se sljedeći put ona prva javi kada bude željela da se nađemo.
-I?
-Nije se naravno nikad javila. Nije me se vjerojatno niti sjetila, a ja ju onda nisam htio vidjeti, što mi vrijedi to jednom ,ako mi više nikada neće doći, a ja ću ju taman zavoljeti kao nekada.

Maya ga je zagrlila i poljubila u čelo.