Grešna Vila //Emir Aličković/ZAVRŠENA/

20

U N A

"Pa, Una, čime se baviš?"

Lagani napad panike ovladao je mnome, prestrašeno sam pogledala u plavušu preko puta sebe.

Emirova mama zvala se Alisa. Žena je bila na pragu pedesete godine, ali izgledala je bar deset godinađj mlađe. Vrlo mlada je postala mama. Imala je dvadeset i šest kada je moj svijet došao na ovaj svijet.

"Ovaj..." Bilo mi je neugodno, blago rumenilo mi je ugrijalo obraze. Posramljeno sam pognula glavu.

"Ovaj... Z- završila sam prvu godinu fakulteta. Studiram novinarstvo."

Žena preko puta mene blago se trznula. "Novinarstvo?" Upitala je kratko, ovaj put ne gledajući mene već svog sina. Primjetila sam kako se ukočio pored mene, ne primjetno mi stisnuvši ruku nijemo poručujući da će sve biti redu.

"Da, ovaj... Sportski odsjek. Aida... Čula sam da treniraš odbojku. Kako ti ide?"

Lice četrnaestogodišnjakinje u trenu se ozarilo. Odvojila se od svog brata, a sledeći trenutak jedne prekrasne zelene oči gledale su u moje.

"Jako volim trenirati odbojku. To me čini sretnom i umiruje me. Kao što pisanje umiruje Vas, pretpostavljam." Kratko se nasmije, a ja uzdahnem. "Aida, molim te, nemoj mi persirati. Nisam toliko starija od tebe."

"Koliko imaš?" "Šta misliš?"

Lagano zaškilji, znalački me odmjerivši.

"Dvadeset... I dvije?"

Iskrivi glavu, čekajući moju potvrdu. Uputim joj jedan kratak osmijeh.

"Zapravo, samo dvadeset. Nego, imam jednu ideju: šta kažeš da intervjuiram za jedan školski časopis? Tebe, kao buduću reprezentativku u odbojci?"

Upitam, na što se Alisa trzne.

"To ne dolazi u obzir! Moja kći se neće javno eksponirati!"

Povisi ton, a ja se trznem.

"O-oprostite. Nisam vas željela uvrijediti, to nikako."

Ponovo pognem glavu, osjećajući se posramljeno.

E M I R

Mama nije ispunila moja očekivanja.

Gledajući Unu kako se trese i kako bira riječi pazeći da ih ne povrijedi. Vrebao sam trenutak kada ću ostati nasamo, a njezin odlazak u kuhinju bio je savršena prilika.

"Izvinite me."

Ustanem, a njezin stisak na mojoj ruci se pojača.

"Odmah se vraćam. Budi tu sa Ade."

Nježno je poljubim u čelo, pomazim je po ruci pa krenem za mamom. Nikada nije imala problema sa mojim curama, no ovaj put... Nešto joj nije legla.

"Mama? Možemo li razgovarati?"

Naslonim se na štok, gledajući je kako radi.

"Naravno. Reci?" Nezainteresovano kaže, a ja se trznem na hladnoću njezina glasa.

"U čemu je problem sa Unom?"

Od malena su me učili da budem iskren i direktan. Da jasno govorim kako bi me svi razumjeli.

Žena naspram mene se zaledi u pokretu, pa pogleda u mene.

"Nemam pro-"

Uzdahnem.

"Ne laži. Ne paše ti iz nekog razloga, zar ne?"

Ona uzdahne, pa se okrene k meni.

"Vidjela sam prsten, sine. Krivo mi je što si prešutao, a niti jedna majka nije presretna kada čuje da joj se jedinac ženi. Una je slatka, divna ali premlada. Da ne žuriš?"

Lice joj se namršti, a ja se nasmijem.

"Ne, mama. Ona je sve što želim. I što ću ikada htijeti. Mladi jesmo, ali ni ti nisi bila mlađa kada si se udala. Ili zaručila, kakp god. Mogu je čekati, ali prsten je znak da... Da sam njen. Ne da je ona moja, već da sam ja njezin. Volim je. Mama, volim je."

Moja mama rukama pokrije lice, a kada smakne ruku vidim uplakane oči.

Potom me povuče u zagrljaj, onaj za kojim sa čeznuo od momenta kada sam kročio u kuću.

"Tako se ponosim tobom sine."

A/N

Ljudi moji, ja sam se sva naježila pišući ovo. Hvala vam što čitate, posebno mojoj Nini ❤