Nova prilika

2. Kako me je našao?

Bio je tek početak zime, mjesec studeni, ali snijeg je rano prekrio grad.

U poderanim, prljavim i upišanim hlačama, nekoj poderanoj vesti i staroj, dugačkoj, krpanoj jakni, po tko zna koju noć spavala sam pod mostom na zaleđenim kartonskim kutijama. Promrzla, tresla sam se do kostiju, ležeći na hladnom kartonu, u fetus položaju i u nadi da ću se tako barem malo ugrijati. I što je noć više odmicala, a jutro se bližilo, meni je bilo sve hladnije i bila sam sve manje uvjerena da ću se iz tog pakla ikada izvući.

Bila sam sama. Potpuno sama.

San mi nije dolazio na oči, moje misli bile su crne, crnje nego ikada. Pomišljala sam da se dovučem do ruba betonirane obale i samo se odkotrljam u hladnu rijeku. Tijelo mi je bilo toliko promrzlo da se ne bih mogla kretati pod vodom, pa s time, ili bih se utopila ili bi me jednostavno hladnoća rijeke potpuno ukočila i zaustavila rad mog srca koje je ionako jedva kucalo.
Bilo mi je tako svejedno.

Kroz zaleđene trepavice, gledala sam mjesec kako se kreće tijekom noći i svu onu hrpu zvijezda koje su sjajile i zvale me k sebi u visine.

Do tada, radila sam svašta da preživim. I nisam za dalje više imala snage. Došla sam do zadnjih granica.
Ne samo da sam dotakla dno, bila sam tamo već jako dugo. Sada je to već bilo predugo.

Prve zrake jutarnjeg zimskog sunca su prodirale pod lukove mosta, rijeki davale neki poseban odsjaj koji me pikao točno u oči.

Počela sam mahnito treptati jer u svom bunilu sam pomislila kako me svijetlost zasljepljuje i da, ako ne prestanem treptati, odjednom neću više ništa vidjeti. Kada sam trepnula nekih valjda dvadeset, možda i trideset puta, uočila sam neku sjenu ispred sebe. Od straha sam se iz ležećeg položaja skočila u sjedeći i brzo skupila noge na prsa pa ih rukama obgrlila spustivši glavu na koljena. Napokon sam čula svoje srce kako lupa.

Bilo me je strah, neobjašnjivo.

Čvrsto sam stisnula kapke i brojala otkucaje svog srca. Bili su prebrzi.

I kada sam mislila da sam opet sama, da se ona sjena maknula, osjetila sam nečiju ruku na svojoj glavi. Veliku i snažnu ruku. A dodir je bio toliko nježan i mek da sam znatiželjno, polako podizala glavu i pogledom upijala svaki detalj ovog čovjeka ispred sebe.

Prvo što sam uočila bile su kožne, tamnosmeđe, ulaštene čizme u koje su uredno bile složene uske nogavice tamnoplavih traperica. Rubovi mornarsko plavog, dugačkog kaputa bili su umočeni u mokri, prljavi snijeg oko mene jer čovjek se spustio u moju razinu.
Prateći kragnu kaputa i smeđi šal koji mu grije vrat, te mu prekriva sam vrh brade, svoje oči spojila sam sa očima misterioznog muškarca ispred sebe. Pomalo stisnutih obrva, sa jednom dubokom brazdom između, gledao me je blago, gotovo zabrinuto.

Zapečatila sam usne kada sam osjetila titranje svojih glasnica u pokušaju nekog vriska, za kojeg nisam imala opravdanje. Jer ako je sada itko trebao vrištati, onda je to trebao ovaj čovjek ispred mene. Zbog samog pogleda na mene ovakvu prljavu, smrdljivu, odurnu.

Pogledala sam njegove usne sa idejom kako će me verbalno napasti. Pripremila sam se na sve one ružne riječi kojih sam se naslušala svih ovih mjeseci, koje su me suočavale sa istinom u kojoj sam živjela, koje su me pogađale točno u samu srž mene same.

Ali ove usne su se smiješile. Bio je to osmijeh suosjećanja, razumijevanja. Osmijeh koji daje nadu čak i tamo gdje je nada odavno izgubila svoje značenje.
I ovaj čovjek nije pobjegao od mene. Nisam mu se gadila. Baš suprotno, ruku sa moje glave spustio je na moj obraz pa me primio za ruku i polako mi pomogao ustati se na noge.

Malo je reći da sam iz straha prešla u stanje iznenađenja. Nitko me na ulici još nije gledao kao što me gleda on. Pokušala sam mu uzvratiti osmijeh, ali moje lice nije surađivalo.

"Da li si sama ovdje?",čula sam glas kako me pita.
"Da", odgovorila sam mu.
"Želiš li poći samnom?", pitao me.

Stala sam kao ukopana. K vragu.

Na tren sam pomislila da je bolje da sam se skotrljala dolje u hladnu rijeku nego što me ovaj sad našao, pa će me odvesti tko zna kuda i služiti ću mu za tko zna šta.

Kako me je i dalje držao za ruku, vjerujem da je osjetio koliko sam se stresla. Dio od hladnoće, ali većim dijelom od ponovnog straha. Brzo me pustio i počeo skidati svoj kaput sa sebe te ga stavljati na moja ramena.

Nisam pogled skidala sa njega jer me sve ovo i plašilo i zaintrigiralo. Obgrlio me rukom oko struka i gurkao da se pokrenem. Moje noge su, mimo mene i moga mozga, krenule u korak sa njim.
Sada se on tresao od hladnoće, ali mu smiješak nije prestao titrati na licu.

"Ne boj se. Nisam tu da te plašim. Tu sam da ti pomognem. Vodim te kod sebe u stan da se ugriješ, najedeš i opereš. Nisam neki manijak koji će te iskoristiti i uništiti do kraja. Opusti se. Sve će biti dobro."

Iako sam koračala tik uz njega, nisam bila sigurna u njegove riječi, niti u djela koja je obećavao.

Ubrzo smo stigli do velike, moderne zgrade. Pročelje je bilo cijelo u staklima i odmah sam primjetila da sam ovuda često prolazila i gledala svoj jadni odraz u njoj.
Uvijek sa sramom.
Dok je u meni tinjala želja da jednog dana ponosno izlazim i ulazim u tu zgradu, u najboljem izdanju sebe.

U razmišljanju nisam ni primjetila da smo stali točno na ulazu u baš tu zgradu i da nam portir otvara vrata te muškarca do mene pristojno pozdravlja. Osjećala sam se još gore nego što sam izgledala u tom momentu. Jedino na što sam pomislila je kako je dobro što imam njegov predugački kaput na sebi pa se ne vidi moja stara, ofucana roba koju imam ispod.

Unutrašnjost zgrade bila je očaravajuća i što sam ulazila dalje, to sam imala veći osjećaj da tu ne pripadam.
Svijetlost koja je ulazila kroz sva ona stakla davala je prostoru poseban ugođaj, kao da si na danjem svijetlu. Malo drveće u teglama i poveće zeleno cvijeće u uglovima, bilo je u totalnom kontrastu u odnosu na zimu i snijeg vani. Mramorni podovi i stupovi u bijelo-sivo-smeđim tonovima, koji su pod spajali sa visokim stropom, odavali su raskoš i bogatstvo života među ovim zidovima.

Nepoznati muškarac, čiji kaput nosim, doveo me do lifta i uveo unutra. Nisam opazila koji broj je stisnuo, niti što je pisalo na kojem smo katu izašli, znam da je vožnja liftom trajala dugo. Cijelo vrijeme sam šutjela. I dalje sam se bojala. Ali nisam bježala. Još.

Hodali smo kroz dugačak i širok hodnik po mekanom tepihu boje bijele čokolade. Hodala sam na prstima jer nisam željela sa svojim starim, prljavim i mokrim Marten's čizmama uprljati tako divan tepih. Cijela sam bila kao mrlja blata u ovim savršeno uređenim prostorijama. Smetnja. Isticala sam se kao drek na papiru. Tako nekako sam se i osjećala.

Došli smo na kraj hodnika i stali ispred vrata kada je on provukao karticu i vrata su se otključala.
Zatvorila sam oči prije nego sam ušla unutra.
Iz mene strah još nije odlazio i srce mi je i dalje tuklo kao ludo. Sve što sam željela je bilo da su one njegove riječi zaista istinite. Da mi zaista želi pomoći. Na normalan način. Bez perverzija i nemoralnih zahtjeva.

Došla sam do ovdje, prešla preko praga njegovog stana i nisam željela sada odustati od mogućnosti da se barem operem i najedem.

Danima nisam pojela normalan obrok.

Bila sam spremna na sve.

Ma koga lažem?! Ušla sam u ovo kao bez mozga...