Nova prilika

5. Tko si ti?

Svanulo je jutro, a Nadia je još bila tu. Što je značilo jedino to da Uroš još nije kod kuće.
"Dobro jutro, spavalice", veselo me pozdravila Nadia pa krenula u kuhinju.
Pogledala sam je upitno pa joj odzdravila
"Dobro jutro i tebi."
"Ispekla sam nam palačinke. Hoćeš kavu, sok ili čaj?", proviri iz kuhinje da me pita.
"Kavu, molim te."
Danas pokušavam ne biti jutarnji mrgud, pa sam joj što uljudnije odgovorila.
"Sve je na stolu. Dođi, pojedi doručak."
Došla sam u kuhinju i nijemo sjela za stol. Trpala sam palačinke u tanjur i mazala ih nutellom.
"Uskoro dolaze. Pojedi to, pa se odi spremiti. Rečeno mi je da budeš spremna kad dođu."
Zalogaj mi je stao u grlu i naglo sam se zakašljala.
"Kuda me vode?"
"On. Ne oni. Uroš te vodi. Pitala si što se događa. Danas ćeš saznati."
"U redu."
Najmanje što sam sada željela je ponašati se kao dijete, pa sam prihvatila situaciju kakva je. Iako sam bila prokleto znatiželjna.

Zgotovila sam doručak, srknula kavu i otišla brzo pod tuš. Obukla sam se pristojno, ali ležerno.

Sjela sam na kauč u boravak. Nisam palila tv jer mi se nisu slušale "najnovije vijesti o gradskoj potjeri filmskih razmjera", kako su je novinari nazvali. Tupo sam zurila u zid, izbacujući svaku misao iz svoje glave. Bila sam spremna.

Ulazna vrata naglo su se otvorila, Nadia je skočila u mjestu, a ja sam samo pogled usmjerila prema hodniku. Znala sam da je on.
"Nadia, Ivan zhdet tebya snaruzhi. Spasibo za vse", otpravio je Nadiu van stana i zaključao vrata iza sebe. Spuštene glave prilazio je k meni i čula sam ga kako teško diše.
"Vrijeme je da saznaš. Obuci se. Izlazimo."
Noge su mi zaklecale na ozbiljnost njegova glasa i tamu u očima.

Brzo sam obukla kaput i čizme, pa kimnula, ne verbalno mu dajući do znanja da sam spremna.

Sjeli smo u auto i vozili se u tišini.

Pitanja u mojoj glavi nisu imala smisla. Nisam ni znala što trebam pitati.
Nisam znala što me čeka. Iako sam na neizvjesnost navikla, ovoga puta prao me neki osjećaj da se moj život ponovno mijenja. Htjela ja to ili ne.

U zadnja dvadeset i četiri sata dogodile su se hrpe sranja na koja nisam mogla utjecati i sa nekima nisam ni bila upoznata na vrijeme. U sliku Uroša zadnjih mjesec dana nikako mi se ne uklapaju likovi poput Ilije, Borisa i Ivana. Ruska mafija? Ne, ne, ne, nikako! Uroš nije mafijaš!
Ali opet, sva ona crna odijela, mrki pogledi, kratke i jasne zapovijedi...gdje to svrstati? I uporno mi to jedno pitanje iskače ispred svih - Tko je on?

Pogledala sam ga dok je stiskao volan s obje ruke i bezizražajno gledao na cestuispred sebe, a lagana bora na čelu mu odavala zabrinutost. Nisu se vidjeli tragovi jučerašnjeg dana. Izgledao je odmorno, svježe i uređeno. Izgledao je... savršeno. Pomislila sam, kako bi bilo poljubiti te napućene usne i maknuti taj ozbiljan izraz lica. Dotaknuti prstima onu jamicu na obrazu kada se nasmiješi...

Jebemu, zašto sam sada razmišljala o njemu na taj način?
Zašto sam uopće razmišljala o njemu na taj način?

"Kamo idemo?", napokon sam ga upitala, čisto da maknem misli sa puta na koji su krenule.
"Vidjet ćeš. Još malo smo tamo", kratko mi je odgovorio i vratio se tišini.

Nastavila sam vožnju gledajući kroz prozor pokušavajući shvatiti gdje se nalazimo. Vozili smo autocestom i sve što sam vidjela bili su pusta cesta i brdoviti krajolik.
Na sljedećem izlazu sišli smo sa autoceste i spojili se na lokalnu cestu.
Ubrzo smo se vozili uz brdo. S jedne strane stijena, s druge provalija.
Stresla sam se na sam pogled ovoga puta. U glavi su mi bile slike mojih roditelja koji su poginuli na sličnom mjestu i obuzeo me strah. Kuda me vozi? Da li da mu vjerujem?
Nikada nisam bila na samom mjestu nesreće svojih roditelja. Ali slušajući policijske inspektore i gledajući one odvratne slike nesreće koje su mi pokazivali, sama sam si složila u glavi kako je to sve izgledalo. Možda uvrnuto, ali to je sve što sam zadnje imala od njih.